Nakon šesnaest dana izbivanja, Lošinju i redovnim obavezama na poslu vratio se Marin Valentić, planinar koji je s dvojicom kolega bio na vrhovima Aragac u Armeniji (4090 metara nadmorske visine) i Kazbek na granici Gruzije i Rusije (5054 m).
S Robertom Matakom iz PD "Lisina" (Matulji), koji je najviše "potegnuo" u organizaciji ove ekspedicije te Milanom Poropatom iz PD "Kamenjak" (Rijeka), Valentić je najprije bio na Aragacu, o čemu smo već izvijestili, a u drugom dijelu puta i u Gruziji, odnosno Rusiji.
"Kazbek je već dulje bio u planu, no dugo smo čekali kako će se odvijati stvari s ratom. Uvidjeli smo da ne prijeti opasnost, s tim da se na put moralo u ljetnim mjesecima, kada su najbolji uvjeti. Inače, u gradovima su temperature u Gruziji ljeti kao i kod nas. Organizirali smo se bez planinarskih vodiča i agencija, a nijedan od nas dosad nije bio tamo. Po dolasku u mjesto Kazbegi, prespavali smo i u sedam ujutro krenuli prema planinarskim domovima. Cijelo vrijeme teren je bio kamenit, uz tek poneki travnati dio, a postupno je postajalo strmije. Prvi dom je na 3014 metara nadmorske visine i tu smo napravili pauzu. Taj dom je jako lijep, dok je drugi, na 3656 metara nadmorske visine vrlo skroman i prema njemu je naš dom na Osoršćici kao hotel. U međuvremenu, na 3200 metra nadmorske visine, zaustavila nas je gruzijska vojska i popisivala sve koji idu na uspon, tražila dokumente, s obzirom da je pola planine u Gruziji, a pola u Rusiji, a među njima je bio rat", opisuje Valentić, nastavljajući o samom usponu: "Išli smo i preko ledenjaka, što je dosta iscrpljujuće. Mnogo je pukotina, ali je sve prošlo bez ozljeda, iako smo pomalo i riskirali, ne stavljajući dereze i cepine, da uštedimo na vremenu. U drugom domu sreli smo planinare iz cijelog svijeta, čak i par Slovenaca koji često dolaze na Lošinj. Ondje se kraj doma postavljaju šatori i treniraju planinarske vještine. Sljedeći dan, Robert i ja krenuli smo na aklimatizaciju na 4300 m, s velikom većinom planinara, dok se Milan nije osjećao najbolje, pa je ostao u domu. Digli smo se u jedan sat u noći i krenuli prema vrhu, tako rano zato što je za poslijepodne bilo najavljeno kvarenje vremena. Do ledenjaka smo došli oko tri sata ujutro, a bilo je i odrona, pa je vladala neizvjesnost. Kad je svitala zora, bili smo na 4500 metara i već na teritoriju Rusije. Na ovom platou, većina se odmara i tu se dolazi k sebi. Nakon stanke od sat vremena krenuli smo dalje. Zrak je prema vrhu postajao sve rjeđi i išli smo polako, uz puno tekućine, magnezija i gelova. Na 4800 metara imao sam krizu i mislio da neću ostvariti cilj, no ipak smo u 10 sati bili na vrhu. Upravo smo dolazili, kada su se Slovenci spuštali s vrha. Bilo je lijepo i sunčano, no zbog leda je trebalo biti na oprezu. Zadržali smo se na vrhu dvadesetak minuta i nastojali čim prije krenuti dolje, zbog najave pogoršanja vremena".
Kako kaže Valentić, Kazbek tehnički nije odviše zahtjevan, ali njemu je ovo bio dosad najteži uspon, ali i osobni rekord. Kaže, odradio je dobre pripreme na Alpama, na Großer Hafneru, na 3076 metara nadmorske visine. Od zanimljivosti, izdvojio je kvar automobila na Kavkazu, nova poznanstva i dopadljive krajolike Gruzije, u kojoj mu se svidjela i hrana, uključujući njihov poznati "hačapuri", ali je opazio i veliki nered u prometu. Zahvalio je svima koji su financijski i na druge načine pomogli ekspediciju, uključujući udrugu "Hiking & Climbing Outdoor Activities Cres-Lošinj", a planove za sljedeće ekspedicije zasad ne otkriva, "da se ne izjalove".