U dokumentima Giuseppina Bačinić, djevojačkog prezimena Hafner, prva je osoba koju su proteklih 35 godina sretali svi posjetitelji ribarnice, izgledom najzanimljivije građevine na glavnom lošinjskom trgu. "Kao i svi koji smo rođeni i odrasli na Lošinju, poznavala sam vrste riba, ali ih do tada nisam čistila. Radila sam u zlatarni kod Domike, onda je došlo dvoje djece i bila sam šest godina kod kuće, a onda me pozvao Ante Dragoslavić. Došla sam probati raditi, na mjesec dana pa kako bude", prepričava nam teta Jožeta, iznenađena ukazanom pozornosti i nakon što su je kolegice jedva uspjele nagovoriti da prigodno stane pred objektiv kamere.
"Nekada su ljudi puno više jeli ribe i bolje je poznavali", prepričava nam, dodajući da je u 35 godina jedino bolovanje imala zbog koronavirusne bolesti. Radila je i po velikim vrućinama i po hladnoći, vrlo često i jedina u ribarnici, sve za istoga poslodavca; obitelj Dragoslavić. Kada je počela raditi, ribarnica je, mnogo više nego što je to sada, bila mjesto susreta i ondje se dolazilo i kada nije bilo namjere nešto kupiti, samo zbog komentara o ulovu i cijenama ili na ćakulu. Najživlje je ljeti, kada je i ponuda bogatija i radi više prodavačica. Teta Jožeta spojila je u svojem radnom vijeku četiri valute - najprije je naplaćivala u jugoslavenskim dinarima, pa u hrvatskim dinarima, potom u kunama, a sada u eurima.
Što zbog cijene, što zbog promjene prehrambenih navika, riblja su jela manje zastupljena na stolovima lošinjskih domova, a i tada je u sve većem udjelu riječ o ribi "iz leda", odnosno rashladnih vitrina velikih trgovina, ulovljenoj ili uzgojenoj negdje daleko od Jadrana. I odlaskom tete Jožete u mirovinu završilo je jedno razdoblje.
