Od ovog našeg vremena i onoga kad je Dragutin Hirc, znameniti hrvatski prirodoslovac, putopisac, planinar, publicist i učitelj (rođen u Zagrebu 1853. godine) stupio nogom prvi put na otok Susak prošlo je nepunih 112 godina.
Dakako, nama koji poznajemo današnji Susak, pa i onaj od prije četiri desetljeća, izuzetno je zanimljivo saznati što je vidjelo Hirčevo ošto oko i opisalo njegovo putopisno pero.
Nažalost, o životu na otoku Susku u tom davnom vremenu, ne uči se u susačkoj osnovnoj školi pa mladi (i kad stasaju do odraslosti) nemaju priliku saznati kako su živjeli njihovi (pra)pradjedovi ili (pra)prabake. A imali bi i što čuti pa i naučiti jer u korijenima prošlosti čovjek crpi znanje i o sebi. Nema biljke bez korijena pa tako ni čovjeka bez prošlosti i njegovih predaka.
A evo što je Dragutin Hirc zapisao u svojim putopisnim zapisima "Na kvarnerskim otocima" koje je objavio (1904.) u zagrebačkom časopisu "Prosvjeta" – kao podlistak – u šest nastavaka.
Dragutin Hirc zaputio se na Susak u rujnu 1903. s otoka Lošinja, prethodno posjetivši Nerezine. Plovidba – barkom s jedrom – bila je ugodna, što naglašava i sam Dragutin Hirc: "Na moru bijaše preugodno, jer je vjetar ne samo naduo jedra, već je i nas razblaživao i morskim zrakom krepio...
Cio otok nalikuje ogromnomu amfiteatru, kojemu su podovi zarasli vinovom lozom, živica im od trstike, a cielo podnožje pokriveno šumom ove naše najveće trave, koja bude ovdje i do 7 metara visoka, a na dva tri prsta debela. Na najvišoj stepenici uzdiže se gornji Susak sa župnom crkvom sv. Marije, dočim se uz more raskrilio dolnji Susak sa 1.700 duša, koje je naokolo zaokružilo more." Hirc je pod travom mislio na trstiku.
U svojoj knjizi "Susak", don Antun Turčić navodi da je 1903. godine na Susku živjelo 1387 stanovnika. Međutim, i Hirčev podatak je, jamačno točan (nema sumnje, dobio ga je od tadašnjeg svećenika – iz crkvene knjige "Stališ duša") jer je navedene godine na Susku bilo rođeno 47 i umrlo 49 žitelja te bilo iseljeno i šest mještana. Turčićev podatak o broju Suščana je s kraja 1903. godine, a Hirčev iz početka rujna iste godine, zbog čega je i nastala razlika.
Zanimljivo je, također, da Hirc piše da se u gornjem Susku nalazi crkva sv. Marije, a don Antun Turčić (u svojoj knjizi) uvijek navodi da se u susačkom Gornjem gradu nalazi Crkva sv. Nikole. Turčić je naziv susačke crkve crpio iz dokumenata i knjiga koje je istraživao, a Hirčev navod o Crkvi sv. Marije je izvoran, odnosno na temelju očevida i razgovora sa susačkim župnikom. Što je tu točno, možda će se utvrditi kasnijeim istraživanjem?
Dragutin Hirc opisuje i trenutak dolaska na Susak:
"Kad su ljudi ugledali našu barku, počeli su se kupiti oko luke, a naročito se pribralo mnogo djece, vičući i halabučeći. Pred lukom stere se ogroman prosor do samoga mjesta, kojega pokrivalo plitko more. Tu možeš saći u vodu na palac duboko i onda po pjeskovitu čistu tlu kao po sagu, stupati u svaku dubljinu po volji. Cielo tlo čisti piesak i zato je Susak prirodom stvoren za kupalište kao ni jedno mjesto ili otok u svoj Hrvatskoj i Dalmaciji. Kad bi to bilo, onda bi dakako padao Mali Lošinj, što tamošnji gradski otci neće dopustiti. No ja se pouzdano nadam, da će u bližoj budućnosti ondje osvanuti kupalište, koje će biti nalično bilo kojemu kupalištu Sjevernoga mora, jer je Susak to zaslužio ne samo svojim mekanim pjeskovitim tlom, već i svojim položajem, krasnim vidicima i prezanimivom okolinom. Vrlim tamošnjim Hrvatima želim to iz sve duše svoje."
Valja reći da je Hirc zaista bio vidovit jer su budući događaji za samo jedno desetljeće pokazali da je Susak kao stvoren za osnivanje dječjeg klimatskog lječilišta za bolesti dišnih organa. Austro-Ugarska monarhija imala je snage osnovati dječju lječilišnu koloniju (od 1912. – 1914.). Međutim, propašću dvoglave monarhije ta je ideja – čini se nepovratno – otišla u prošlost. Ni države koje su slijedile, a bogme ni malološinjski "gradski otci" nisu pokazali nimalo želje da se na Susku organizira klimatsko lječilište iako su Austrijanci zorno pokazali kako se to radi.
Dragutin Hirc pisao je i ovo: "Izkrcav se, krenusmo u mjesto, a zviedljiva dječurlija za nama. Prošli smo dolnjim selom, a išli prvi puta u životu ulicama od pieska, koji nije suh, već vlažan i zato ga vjetar ne raznosi. Naše stupaje ne razabirasmo, kao ni stupaje drugih ljudi; svi idu po otoku tiho, tihano, pomiču se kao duhovi. Prošav glavnom ulicom, počeli se uspinjati i došli do bunara. I ovakav bunar nisam nikad vidio! Dvie su to kamene kule uzidane u piesak. Voda se pribire u dnu, a silazi se kamenim stubama. Začusmo kriku, a kad se nagnusmo, zagledasmo žene koje su došle po vodu i tako razgovarale, kao da se svađaju. No nisu samo ovi bunari građeni na piesku, već je na piesku gradjeno cielo selo i po tome ovdje ne vriedi ona poznata naša poslovica 'Ne gradi kuće na piesku'.
Žene nose tamno-modre suknje, modre dokoljenke, glavu pokrivaju rubcima, na nogama nose biele ili modre natikače, pa tako i muškarci, dočim su djeca bosonoga i po onom si vlažnom piesku hlade noge...
Uspinjući se evo mjesnog župnika, koji silazi, kad nas je ugledao, stane sav iznenadjen, mašući rukama"...
Hirc se smjestio kod župnika i na Susku je proveo nekoliko dana. Radoznala duha, po prirodi istraživač, "lutao" je otokom uzduž i poprijeko. Sve što je vidio, zapisao je u svoj dnevnik koji je i danas, jednako zanimljiv kao i prije stotinu i desetljeće godina.
Tako Hirc piše: "Morska draga (zaton) nad kojom smo počivali zove se Suzanski a glasovita je s ribolova. Prije četiri godine ulovili su ovdje toliko srdela, da se od njih bielila morska obala. Godinu dana ranije Suščani su u jedan mah iztegnuli više od šest milijuna komada srdela!
Osim ribarstvom bave se i vinogradarstvom i cio je Susak jedan vinograd. Grožđa je više nego lišća, a tlo tako plodno da za 'srednjega' roda poraste 20.000 hektolitara vina. Neki dio riba davaju ribari crkvi za duše 'purgatorija'...
Parobrod tiče Susak tjednom jedan puta kada dopremi i poštu. Bude li ružno vrieme, ne ima parobroda, inače obće izmedju otoka i Lošinja brodice.
Nedaleko crkve stoji pučka škola u kojoj se predaje jezikom hrvatskim, samo dva puta u tjednu jezikom talijanskim. U donjem selu ima i 'Trgovačko društvo' (konzuna zadruga) u kojoj se prodaje naša roba i trgovina izbija iz ruku Talijancima, našim protivnicima, kojih ima i na Susku, te se tu ugniezdiše kao kukavica u tudje gniezdo...
Još sam se spustio k moru i pošao do ribarnice. Riba bilo malo, nešto oliga, ali više jegulja koje su nosili u rukama, kao da nose crne zmije"...
Ispisujući povijesne podatke vezane za daleku susačku prošlost, Dragutin Hirc iznosi i zanimljivo razmišljanje o podrijetlu najstarijih stanovnika otoka Suska. "Poznato je iz poviesti, kad su Saraceni porazili bizantinsku i mletačku mornaricu, da se pojaviše godine 840. brojnim ladjama i u Jadranskom moru, pustošeći obalne gradove od Dubrovnika do Jakina u Istriji. Godine 841., a na sam uzkrsni ponedjeljak, pretvoriše u prah i pepeo grad Osor. Do velikog sukoba izmedju saracenske i mletačke mornarice došlo je kod Suska i Mletčani budu poraženi. Nisu li tom prilikom gdjekoji Saraceni naselili taj otok, pak su današnji Suščani i njihovi potomci, a Bog bi znao, ne ima li u njihovim žilama i ilirske ili rimske krvi?!"
Prošlost Suska ne može se vratiti, to je svima jasno. Međutim, kad bi se iz davne susačke stvarnosti mogle vratiti (oživjeti) samo tri stvari – broj stanovnika (posebno djece i mladih), količina vinograda i klimatsko lječilište u uvali Bok, Susak bi pred sobom imao lijepu budućnost. Ako sanjari ne mogu promijeniti stvarnost, imaju pravo sanjati. I neostvarivi snovi mogu biti lijepi i činiti nas sretnima...