
Zovem se Mate Solis. Doma me zovu Teo. Živim i postojim ovdje već tisućama godina, na otoku Cresu u Jugoslaviji. Mnogi su postali mornari jer su čuli da na izvjesnim obalama raste cvijet od čijeg se mirisa postaje sretan. Mnogi su se mornari vratili, a o tom cvijetu ništa ne znaju. Ali pitajte one koji se nikad nisu vratili. Deset tisuća godina, u jednom ćupu modrog kreča, udaljenosti i mjeseca stvorila mi je golemu geografiju noći. Volim taj čisti otok kao što sam volio toliko suprotne stvari. Cvijet, ulicu, obilje. Volim te, čista sestro oceana. Ta prazna škola bješe za mene teška, gdje nije bilo ni čovjeka, ni zida, ni biljke da me utješe. Bijah sam. Bijahu to muževne grudi svijeta, volio sam sistem tvog uspravnog oblika, savršenu točnost tvoje praznine. Dođi mi u područje pustinje gdje predio oliva sakuplja svu tišinu izgubljenu u vremenu. Pustinja je za mene jedini vizuelni oblik beskonačnosti.
Na ovom su mjestu stari Liburni u dalekoj prahistoriji od jednog otoka napravili dva. Otok Lošinj i otok Cres. Prokopali su ovaj kanal da bi skratili svoje pomorske puteve i ubrzali plovidbe. Zapravo, da poboljšaju uvjete za svoju osnovnu djelatnost, gusarenje. Ovo ilirsko pleme je bilo poznato po svojoj pomorskoj vještini i gusarskoj smionosti. Uostalom, ni drugima nije bilo manje lijepo, naporno i uzbudljivo na Cresu. Na mom otoku. Mislim na one stare Grke, na isto tako stare Rimljane, pa nešto mlađe Hrvate, Bizantince, Mlečane. Umorio sam se od nabrajanja. Ako sam neke i preskočio, neće zamjeriti. Njihovo je vrijeme i tako prošlo.
A ovo je jedan budući kulturno-povijesni spomenik. U turističkim vodičima Cresa za sto, dvjesta godina pisat će za ovo zdanje: Centrum universum meum ili Axis mundi, osovina svijeta, slikara Mate Solisa. Na obalama moga otoka započeo je obred moga življenja. S mirisom tamjana, pletenicama djevojčica, dahom djedovine, šumom mora, sazdavajući vizuelne oblike moga svijeta. Svečanost življenja nastojim uključiti u sve današnje koordinate ovog našeg svijeta, na onim istim obalama moga djetinjstva. I razapeo sam konopce od zvonika do zvonika, lovor-vijence od prozora do prozora, zlatne lance od zvijezda do zvijezda, i mreže. To dole, to je moj ekološki muzej. Ovce i masline. Dvije očite konstante na ekološkoj mapi otoka Cresa. Neee, ja ih ne muzem, niti strižem. Pa one su ovdje kao nekakvi muzejski eksponati. Ali tamo gdje nemaju tu svoju kulturnu misiju, ovce služe svojoj svrsi. A creske masline (i ulje) su oduvijek poznate po cijelom svijetu. Cres ima tristo tisuća stabala maslina koje daruju ovom otoku ulje poznato gurmanima svijeta.
Barka je za mene geneza moga tla, utroba mog nemira, stalni izazov. Volim mnoge stvari, neke nisu ni za priču. Čovjek sam živ i nisam svetac. Je l' tako? Al' najviše od svega volim slikati svoj otok. Cijeli je Cres u mom bloku. Volim slikati svoj otok, njegove ljude, kuće, predjele, barke, tu cresku svjetlost i svoje prijatelje. Magistra Nivija, apotekara. Barba Antona Valčića, becvara. Korpara barba Vjeka. Kovača Marija Toića. Maranguna Francesca Cukarina. Ribara barba Mika Cadića. I mnoge druge. Cijeli je Cres u mome bloku. A sada skampi. Ja sam vam pravi majstor za spremit škampe. Akademiko do škampi, tako me zovu. I ta mi je, nekako, titula najdraža. Ima više načina za spremit škampe, ali još se nije rodio taj koji ih može spremiti bez dobrog maslinovog ulja.
Često me pitaju, al' to samo oni koji ne poznaju Cres, kako mogu živjeti na malom otoku? Zar me ne privlače veliki kulturni centri? Kakav je to taj Vaš Cres, Solis? Kad Vas tako drži, kao lancima. Pitaju me. A ja im kažem, ono što im moram reć', ono što je istina. Da je Cres središte svijeta, i da ja bez njega ne bih postojao ni kao čovjek, ni kao umjetnik. Ma ja ne slikam Cres, ja slikam Cresom u meni. I oko mene. Tu je započeo, tu traje i tu će se, barem se nadam, završiti obred mog življenja.
Epizodu "Jadranski otoci" o Cresu pogledajte na ovoj adresi...
