Poprsje prikazuje starijeg čovjeka, a na postolju je ugravirano "H. MACANOVIĆ" i "1904-1980". O komu je riječ? Hrvoje Macanović rođen je 1. lipnja 1904. u Arbanasima, ranije smatrano zasebnim mjestom, a već dugo sastavnim dijelom Zadra. Po ocu, profesoru Petru Macanoviću, porijeklom iz Dugopolja, a po majčinoj iz Malog Lošinja, iz obitelji Skopinić, koja se od ostalih porodičnih odvjetaka razlikovala nadimkom Suša.
Macanović je ovako prepričavao taj dio obiteljske povijesti: "Moj djed Josip Skopinić bio je kapetan duge plovidbe na svojem prekooceanskom jedrenjaku. Njegovi sinovi, moji ujaci, također su kapetani, ali nisu više na svojim brodovima, nego na željeznim brodovima bez jedara. Moj pradjed Ivan Skopinić bio je polovicom prošlog vijeka (XIX., op.a.) najjači brodar Malog Lošinja sa šest velikih jedrenjaka koji su plovili po dalekim morima. Kada su se i na Jadranu pojavili prvi parobrodi - spori, zadimljeni, prljavi - moj je pradjed ostao vjeran jedru. Nije se priklonio onima koji su prihvatili novost, preselili se u Trst, napravili od njega glavnu trgovačku luku Austro-Ugarske, bogato pomorsko i trgovačko središte. Skopinići, sa porodičnim nadimkom Suša, ostali su vjerni jedrenju i u jednoj generaciji propali kao brodovlasnici. Ostali su ipak kapetani, komandanti na brodovima tršćanskih brodara iz Malog Lošinja. I ja sam htio biti pomorac, kapetan duge plovidbe, kao što
su bili moji preci s majčine strane. Kada sam završio četiri razreda srednje škole dešavale su se sudbonosne promjene. Propala je austrougarska država, a propala je i njezina trgovačka mornarica. Moji su ujaci bili na kopnu kao i brojni kapetani i mornari. Kakva nautika!?, baš sada kada ni za nas iskusne kapetane nema posla. Samo ti nastavi učenje u realci, govorili su mi zabrinuti ujaci. Kada sam završio srednju školu izabrao sam
studij strojarstva da barem tako dođem na velike brodove kojima su za nove strojeve, turbine i motore potrebni inženjeri. Svršetak mojih studija bio je početak prve velike svjetske privredne krize. Ali to nije razlog što sam napustio struku i mehaničku tehnologiju u kojoj sam se već specijalizirao. Razlog je što sam već 1926. postao profesionalni novinar, baš one godine kada je progovorio Radio Zagreb. I od početka bio sam novinar na mjestu gdje se događaji zbivaju, na izvoru novosti. Vidiš, govorio mi je ujak Franc Skopinić, vidiš više svijeta nego mi pomorci, obilazeći glavna mjesta i događaje, a mi smo samo u trgovačkom dijelu luka, skladišta, dizalica i vagona. Tako, sam, makar nisam postao pomorac, potomak lošinjskih Skopinića - Suša."
Ovo je Macanović izgovorio u programu Radija Zagreb u jesen 1978. godine, a srećom je ostalo zapisano u "Otočkom vjesniku", nekadašnjem cresko-lošinjskom mjesečniku, zahvaljujući Julijanu Sokoliću, koji je Macanovića opisao kao "nadasve skromnog čovjeka, koji inače nije mnogo pričao o sebi i svojem ogromnom životnom opusu. Bio je to dio njegove prirođene i naslijeđene otočke karakterne crte zbog koje se svaki i najveći napor i najviši društveni uspjeh smatra nečim prirodnim i o čemu nije toliko vrijedno govoriti. Bio je osvjedočen zastupnik ideje da o svakom čovjeku njegovo djelo najbolje govori".
Kao gimnazijalac u Splitu, Hrvoje Macanović je plivao i igrao vaterpolo u klubu "Baluni", utemeljenom 1920. godine, a 1924. godine preimenovanom u "Jadran". Klub je i danas jedan od najvažnijih u našoj zemlji, a u međuvremenu je dvaput bio europski prvak. Macanović je nastavio školovanje u Zagrebu, na studiju strojarstva na Tehničkoj visokoj školi. Ovdje se preorijentirao na sportove na tlu; bavio se atletikom i gimnastikom u HAŠK-u, a povremeno je igrao nogomet za "Croatiju" iz Podsuseda. Novinarstvom se počeo baviti kao zagrebački dopisnik splitskog dnevnika "Novo doba", potom u zagrebačkom dnevniku "Novosti", u kojem je 1926. postao glavni urednik, dakle u dobi od samo 22 godine. Bio je prvi hrvatski profesionalni sportski novinar, izvjestitelj s Olimpijskih igara, 1928. godine u Amsterdamu, a prvi je u Hrvatskoj prenosio jedno sportsko natjecanje na radiju, veslačku regatu 1929. godine u Zagrebu. Prije II. svjetskog rata, izvještavao je i s Olimpijskih igara 1936. u Njemačkoj. Na prvom Europskom prvenstvu u vaterpolu, 1927. godine u Bologni, vodio je reprezentaciju Jugoslavije, na njenom prvom službenom natjecanju. Godine 1930. i 1931. bio je tajnik Jugoslavenskog olimpijskog odbora. Macanovićev novinarski rad i rad u sportu naprasno je prekinut 1941. godine, po proglašenju NDH. Antifašistički orijentiran, bio je zatvaran, pa i odveden u konclogor u Njemačku.
Preživjevši logor i svjedočivši za potrebe suđenja nacističkim zločincima, vratio se u Zagreb i radio u "Narodnom sportu" (današnje "Sportske novosti") te do mirovine na Radioteleviziji Zagreb (današnja HRT), podigavši novu generaciju sportskih novinara i komentatora, poput Milke Babović i Mladena Delića. Bio je jedan od scenarista igranog filma "Plavi 9" Kreše Golika. Kao autor brojnih knjižica i priručnika o sportu, bio je i urednik Enciklopedije fizičke kulture Leksikografskog zavoda. Bio je predavač na Višoj školi za fiskulturu u Zagrebu. Često se navodi da je njegovim inzistiranjem u našim medijima i literaturi prevladao oblik "sport", naspram "šport".
Dolazio je u Mali Lošinj izvještavati s novogodišnjih natjecanja u podvodnom ribolovu, a ovdje je i umro, 4. siječnja 1980. godine, nekoliko sati nakon što je predao svoj posljednji izvještaj za Radio Zagreb.
Članak je dio serijala "Tragovima lošinjskih spomenika" i napisan je prema Javnom pozivu za financiranje programskih sadržaja elektroničkih medija u 2024. godini Grada Malog Lošinja.
