Kaštel je moja djedovina, mjesto u kojem su rođene i odrasle moja nona Anuncijata i moja mama Marija. Upravo me nona svojim pričama o Kaštelu zainteresirala da detaljnije promotrim njegovu povijest. Njezine su priče, koje su sezale do doba kada su Uskoci i pirati napadali Kaštel, meni bile jako interesantne pa su me inspirirale da se upitam otkud u Martinšćici takav Kaštel i čemu je služio, čiji je bio, kada je sagrađen i koji su sve vlasnici prohujali kroz to interesantno zdanje. Prema mojoj procjeni, nakon dugih istraživanja, takav je dvorac sagradila Venecija u 14. stoljeću. U to je doba morska voda stizala do samih zidina, a more je služilo i u obrambene svrhe. Kroz naredna je stoljeća nabacani materijal ispod zidina spriječio da more udara u zidine. Najvjerojatnije je riva ispod mostira (samostana) napravljena u doba izgradnje tog dvorca jer se materijal za gradnju morao negdje iskrcavati, a vjerojatno su i prvotni vlasnici brodom dolazili upravo na tu rivu jer se u to doba u Martinšćicu moglo doći samo preko mora, kopnenih puteva nije bilo. Kasnije je ta riva zasigurno poslužila i prilikom gradnje obližnjeg mostira.
Pokušat ću u daljnjem dijelu teksta pokazati zašto smatram da je 1454. godine u Kaštel zasjeo milanski moćnik, conte Francesco Sforza. Također, želja mi je dokazati da su prije Sforze vlasnici Kaštela bili neki venecijanski moćnici jer je za pretpostaviti da je netko ipak boravio u Kaštelu u tih stotinu godina od njegovog nastanka pa do trenutka kada je prešao u ruke obitelji Sforza. Da bi se doznali vlasnici Kaštela prije 1454. godine, trebalo bi podatke o tome „iskopati“ u bogatim arhivima srednjovjekovne Venecije, ali ja sam već prestar da bih se upuštao u tako nešto.
Kad sam bio mlađi, znam da sam negdje pročitao, pretpostavljam da je to bilo u nekom broju Glasnika sv. Franje s kraja 19. stoljeća kojeg je moj nono iz Miholašćice u svojoj mladosti čitao, da kad su fratri odlučili graditi tri samostana na otoku Cresu, za čije je financiranje garantirao neki tadašnji moćnik ili moćnica, ponuđene su bile tri lokacije. U tim zahtjevima je pisalo da su se tražila prvenstveno mjesta u blizini nekih obrambenih naselja gdje bi se fratri, u slučaju napada pirata ili gusara, mogli skloniti. Te tri ponuđene lokacije su bile: 1. Bijar kraj Osora koji je bio okružen zidinama pa zato i dobar zaklon; 2. Martinšćica gdje su se pored dobro utvrđenog Kaštela mogli u sigurnosti skloniti; 3. Porozina koja je donekle na uzvisini, nepristupačna s morske strane, pa se taj samostan trebao graditi kao neka utvrda, čije se ruševine i dandanas tamo vide. Bilo je to otprilike 1470-ih kad su se spomenuti samostani počeli gradili. Radi se o jasnoj potvrdi da je Kaštel u Martinšćici u to doba već postojao.
U prilog takvoj tvrdnji ide i zapis iz prvog toma knjige Note storiche, geografiche, artistiche sull’isola di Cherso autora Nicolòa Lemessija gdje na 106. stranici piše: „Cherso dal 1495 estendeva la sua giurisdizione amministrativa sui tre Castelli: Cioè San Martino (con Belei e Vrana); Lubenize (Con Valon, Pernata e Orlez), e poi le Caisole con Dragosetici e Predosciza“ (Cres je od 1495. godine proširio svoju administrativnu jurisdikciju na tri kaštela/utvrde/utvrđena naselja: Martinšćicu s Belejem i Vranom; Lubenice s Valunom, Pernatom i Orlecom; i nakraju na Beli s Dragozetićima i Predošćicom). Ovo je samo još jedna potvrda da je naš Kaštel postojao još znatno prije 1495. godine.
U daljnjim svojim istraživanjima lutao sam po mnogim muzejima u Italiji i proučavao nebrojene knjige i spiske o Sforzama iz Milana. Proučio sam i mnoge knjige o njihovim prethodnicima u Milanskom Vojvodstvu (Ducato di Milano), obitelji Visconti, obitelji u koju je Francesco Sforza ušao ženidbom za Biancu Mariu Visconti, jedinu legitimnu kćer posljednjeg vojvode iz loze Visconti (Filippo Maria Visconti). U tim sam knjigama nailazio na mnoge indicije o mogućim vlasnicima našeg Kaštela. Zanimljivo je promotriti i strukturu gradnje, odnosno arhitekturu Kaštela. Ona je, naime, identična jednom dvorcu u pokrajini Belluno kojeg sam osobno posjetio, a koji izvorno potječe iz ranijeg srednjeg vijeka, ali je današnji izgled dobio nakon 1348. godine. Taj je dvorac iste gradnje i arhitekture kao i naš Kaštel. Taj dvorac (Castello di Lusa), situiran nedaleko gradića Feltre, je toliko sličan našem Kaštelu da su im čak i dimenzije gotovo pa identične. Jedna druga utvrda u pokrajini Belluno (Castello di Quero ili Castelnuovo), koja također, premda u manjoj mjeri, podsjeća na Kaštel, izgrađena je 1376. godine i izgradila ju je Venecija. Na oba dvorca i zidovi i kamenje i malter i arkade nalikuju našem Kaštelu. Sve te spoznaje govore da je i Kaštel u Martinšćici sagradila Venecija na svojem terenu.
Po meni, tri su teorije o tome kako su Sforze došle u posjed tog venecijanskog Kaštela u Martinšćici. Krenimo od prve teorije. Kod ogromnog Castel Besena, sagrađenog na jednoj većoj uzvisini između Trenta i Rovereta, su se oko 1470. godine vodile žestoke bitke između Austrije (Contea del Tirolo i Principato vescovile di Trento) i Venecije. U navali na to brdo i Castel Beseno, u bitci kod Calliana podno tog brda, poginuo je jedan venecijanski „Condottiero e Capitano di Ventura“ (kondotijer, vođa najamnih vojnih skupina) imenom Roberto Sanseverino, sin Elise, sestre milanskog nadvojvode Francesca Sforze. Roberto, Francescov nećak i prvi rođak Francescova sina Lodovica „Il Mora“, bio je plaćenik i borio se malo za jednu, malo za drugu stranu, ovisno koliko je tko plaćao. Tako se prije te bitke borio na strani pape, ali onda mu je Venecija ponudila bolje pogodnosti da prijeđe na njihovu stranu. Te su pogodnosti bile „un Castello in vicina Dalmatia“ (jedan dvorac u obližnjoj Dalmaciji). Ta me spoznaja natjerala da pomislim kako se radi baš o našem Kaštelu u Martinšćici kojega je Sanseverino koristio sve do za njega sudbonosne bitke kod Calliana gdje je i poginuo. Naime, „in vicina Dalmatia“ nema „Castella“ iz vremena Venecije osim ovog našeg. Tom je Robertu Sanseverinu posvećen čitav jedan izložbeni dio Castel Besena gdje su napisane mnoge indicije koje daju za naslutiti da je baš taj Sforzin nećak bio vlasnik Kaštela.
Druga teorija odnosi se na samog Francesca Sforzu. Franceso, Robertov ujak, se, prije nego je 1450. godine postao milanski nadvojvoda, borio kao plaćenik za razne strane, pa tako i za Veneciju. Posve je plauzibilno da je Venecija upravo Francescu Sforzi poklonila Kaštel, a ne Sanseverinu, što bi značilo da je taj Kaštel svakako izgrađen prije 1450. godine. Robertu Sanseverinu gotovo sigurno nije bio dodijeljen Kaštel jer u tom slučaju ne bi nosio naziv „Castello Sforza“ pa je slijedom takve logike zaključivanja jedino Francesco Sforza mogao biti taj kojemu je bio poklonjen Kaštel kojega je zasigurno još ranije sagradila Venecija na svojem teritoriju. Nisu ga na venecijanskom tlu mogli izgraditi Sforze jer su oni uvijek bili u zavadi s Venecijom (izuzev kratkotrajnih plaćeničkih avantura Francesca Sforze koji zbog toga nije bio nimalo omiljen kod ostatka obitelji).
Treća teorija je vjerojatno i najuvjerljivija. Naime, nekoliko godina nakon što je Francesco Sforza 1450. godine postao „Conte e Duca di Milano“ (milanski nadvojvoda i knez), i kad su se prilike u Italiji, zahvaljujući njemu, malo smirile, a sam Francesco se dobro utvrdio u Milanu, Venecija je počela imati problema s Turcima na našoj obali i trebao im je, stoga, neki jači saveznik pa se priklonila Francescu Sforzi s kojim je 1454. godine sklopila mir u Lodiju kraj Milana (Pace di Lodi). U tom je mirovnom sporazumu pisalo sljedeće: „La pace si conclude senza chiedere il parere a nessuno. I rispettivi alleati, dichiarano l’accordo a sorpresa e si regolino a piacere“ (Mir se uspostavlja bez traženja ičijeg mišljenja. Saveznici sklapaju iznenadni ugovor i postupaju kako žele). U takvim se ugovorima „mešetarilo“ raznim terenima, gradovima, utvrdama i dvorcima, ovisno o cijeni koju je koja strana morala platiti za dobivenu uslugu. Budući da je spomenuti ugovor sklopljen incognito, nigdje nije zabilježeno što je Venecija dala za mir, kako je to lijepo navedeno u knjizi I signori di Milano autora Guida Lopeza. Palo mi je, stoga, na pamet da je Kaštel u Martinšćici mogao biti cijena takve nagodbe. Bila je to, dakle, 1454. godina, iz čega bi proizlazilo, ako je moja pretpostavka točna, da je Kaštel bio sagrađen i mnogo prije tog datuma.
Ne isključujem mogućnost da je i neka druga obitelj Sforza koristila Kaštel u 17. stoljeću, poput obitelji Sforza iz Osora (koji nisu bili dio genealoškog stabla milanskih Sforza), kako je to napisano na spomen-ploči koja se nalazi na ulazu u Kaštel: „Sforze su najpoznatija otočna obitelj iz 17. stoljeća podrijetlom iz Italije. Posjed im je bio u Martinšćici – Kaštel Sforza, a grob u crkvi sv. Petra u Cresu“. Ta obitelj Sforza iz Osora zasigurno nije izgradila Kaštel jer ti ljudi nisu bili neki bogataši, a pogotovo je malo vjerojatno da su ga izgradili u 17. stoljeću zbog neprilika koje su u to doba vladale na našem teritoriju radi turskog naviranja. K tome je tih godina Osorom harala i kuga (1625.) koja je desetkovala to jadno stanovništvo pa nije isključeno da su neki osorski Sforze tada preminuli. No, zna se da su neki od tih Sforza pokopani u crkvi sv. Petra u Cresu, a spominju se i kao „nobili“ u Cresu i Osoru koji su 1685. godine, kako navodi Lemessi, birani u Cresko gradsko vijeće (Zuane i Antonio Sforza). Premda su ti ljudi bili „nobili“, nisu sigurno bili toliki moćnici da izgrade tako grandiozan Kaštel, pogotovo ne u to doba silnih previranja, kuge, turskih naviranja i raznih navala gusara, Uskoka i dr.
Postoji i teorija da je taj Kaštel građen prvotno isključivo kao vojna utvrda i to samo onaj sjeverozapadni dio sa stepeništem (koji gleda prema mostiru), ali u tom se slučaju ne bi ni zvao Kaštel. Svaka vojna utvrda bi trebala imati prostorije za stanovanje barem za mali broj ljudi, a s obzirom da u tom malom dijelu nema nikakvih tragova tih prostorija, ne djeluje moguće da je Kaštel naknadno dograđen. Dapače, taj je dio čvrsto spojen s drugim dijelom Kaštela u jedinstvenu kvadratnu cjelinu (što je i dandanas vidljivo sa satelitske snimke) pa je posve nezamislivo da je potonji naknadno dograđivan. Pritom uopće ne tvrdim da Kaštel nije služio i kao neko vojno uporište jer je bio izgrađen baš na pravom strateškom položaju, a i kvadratna struktura samog Kaštela daje naslutiti da je bila riječ o pravom obrambenom zdanju, ali unutarnja zgrada nije mogla biti nadograđena naknadno. Arhitektura i materijali korišteni u izgradnji tog objekta (poput debelih kamenih zidova koji su prirodni nastavak vanjske bedemne strukture) upućuju na srednjovjekovno zdanje, prema mojoj pretpostavci na sredinu 14. stoljeća. Luksuzne arkade, volte, stupovi i promenada koji ne odgovaraju dizajnu striktno obrambenog objekta su vjerojatno nadograđeni naknadno, kada je Francesco Sforza preuzeo Kaštel. Uostalom, dalo bi se i laboratorijski (pomoću ugljika-14) ispitati iz kojeg razdoblja potječu upotrijebljeni materijali, na osnovu čega bi se prilično precizno dalo ustanoviti kada je izgrađen Kaštel, a kada je eventualno neki dio nadograđen.
Ostaje još jedino otvoreno pitanje kako je Kaštel dospio u ruke naše obitelji. Prema mojoj noni je Gašparo (Gašpe) Kučić, njezin bižibižinono, bio prvi poznati predak naše obitelji koji je najvjerojatnije potjecao iz Podola ili Pernata. Ona nije znala za njegovog oca Andreu za kojega sam ja naknadno doznao od kap. Iva Saganića, autora knjige Naši stari Vidošćani, na čemu mu zahvaljujem. Ti su prvi Kučići vrlo vjerojatno u Kaštelu radili kao sluge tih Sforza iz Osora koji su tada (krajem 17. i početkom 18. stoljeća) vjerojatno upravljali Kaštelom, a kad su potonji nestali, vjerojatno s padom Venecije (1797.), sva su dobra obitelji Sforza, uključujući i Kaštel, ostala bez vlasnika. Budući da je Andrea Kučić (rođen oko 1760.), Gašparov otac, zajedno sa svojom suprugom Dumicom Dlačić (rođenom 1765.) i cijelom obitelji vjerojatno prebivao u Kaštelu i održavao cjelokupno imanje obitelji Sforza, za pretpostaviti je da istu stvar nastavio činiti i nakon odlaska Sforza, a s obzirom da nitko nakon toga nije pokušao polagati pravo na Kaštel, on je ostao u trajnom vlasništvu obitelji Kučić.
Nedavno sam od kap. Iva Saganića doznao da je on došao do saznanja kako je Andrea Kučić (u dokumentima Cucchich) bio prvi stanovnik Kaštela iz našeg roda koji je, zajedno sa svojom braćom, kupio taj Kaštel, ali se ne zna točno niti od koga, niti kada. Moram priznati da mi je takva pretpostavka malo sumnjiva jer se ti naši Kučići nigdje u analima creske povijesti ne spominju kao neki patriciji ili ugledniji građani otoka koji bi bili toliko moćni da si mogu priuštiti kupovinu Kaštela. Ja ostajem pri svojoj prijašnjoj tvrdnji da su oni u tom Kaštelu živjeli i prije, a onda i ostali u njemu kad su prethodni gazde otišli te su tako spontano naslijedili dom u kojemu su prethodno živjeli kao neka vrsta sluga. Mojoj noni Anuncijati je njezina nona Frane pričala priče koje su se gotovo dvjesto godina našom obitelji prenosile s koljena na koljeno. Bile su to priče o tome kako su gusari napadali pripadnike naše obitelji koji su na to odgovarali tako što bi ih zalijevali toplom vodom, a ponekad i vrelim uljem, s gornje terase. Također, u Kaštelu bi se, kod tih napada gusara, znali sklanjati i fratri. Mišljenja sam da te priče o napadima pirata sežu još u doba kada je naša obitelj u Kaštelu radila za Sforze, bogato plemstvo, jer se piratima sigurno ne bi isplatilo napadati mizeriju od koje ne bi imali što ukrasti. Vjerujem da su gusari već bili nestali i nisu više dolazili u vrijeme kad su naši preuzeli Kaštel.
Na ulazu u Kaštel su nekad s vanjske strane stajala željezna vrata dobro osigurana željeznim kračunima. U kasnije doba su postavljena i unutrašnja vrata. Ta su vrata skinuta tek za života moje none i posljedično zakopana u Fratarsku Dragu. Ne zna se što se s njima dogodilo kad su raskopali Dragu i tamo napravili parkiralište. Jednom kad se Kaštel, zbog širenja obitelji, podijelio na dva dijela, i kad više nije bilo opasnosti od gusara, za ulaz u njegov južni dio napravljene su nove kamene stepenice i uskot kojeg nose dvije kamene volte. Na tom uskotu su posljedično napravljena dvoja ulazna vrata jer se moja bižinona, majka none Anuncijate, u međuvremenu oženila i pripala joj je južna trećina Kaštela. Centralni dio je tada ostao noni Frani pa su otada obje familije koristile te nove stepenice i uskot s dva ulaza. Oni više nisu imali pristup po glavnom stepeništu sjevernog dijela jer je sjeverni dio bio pregrađen od južnog dijela Kaštela. Kad se nonin brat Ujenio oženio za Mariju „Bekaricu“, napravio je novu kuću na tri kata, točno ispred tog novog uskota, koristeći prednji zid glavnog oklopnog zida Kaštela i na taj način su preostali stanovnici Kaštela ostali bez pogleda na more.
Cijeli je Kaštel u svojem originalu imao „samo“ tri identična i ogromna gospodska prebivališta (sale) s velikim svodom. Kao prva, s pred-ulazom na vrhu ulaznih stepenica, bila je kuhinja s velikim niskim ognjištem i nad njim velikom napom za koju mislim da još i dandanas postoji. Potom je postojao veliki i svečani salon, u kojega se ulazilo iz kuhinje, s ogromnim stolom nad kojim je visio raskošni kandelabar. Treća sala je bila namijenjena za spavanje. Vjerujem da je na drugom katu bila soba za poslugu jer su do nje vodile jako uske drvene stepenice. No, jednom kad se obitelj podijelila na tri nove obitelji s mnogo djece, trebalo je stvoriti još prostorija gdje bi živjela sva ta djeca koja su dolazila. Rješenje su pronašli u tome da se kolonada i arkade na terasi zatvore zidom. Na taj su način nestale ciglene kolone i ciglene arkade (volte) kojih je bilo osam na gornjoj terasi, a pet većih u prizemlju. U isto doba se podigao i jedan kat iznad gornjih kolonada da bi se dobile još dvije prostorije i tako je za vječnost izbrisan predivni izgled nekadašnjeg Kaštela.
Ja sam 1960-tih godina, kada se rekonstruirao naš južni dio Kaštela, otkrio prethodno spomenutu zazidanu kolonadu pa sam, točno u razmjeru, napravio nacrt kako je izgledao Kaštel u originalu. Kad su rođaci moje majke iz srednjeg djela Kaštela umrli i njihova se djeca poženila, taj je dio Kaštela ostao prazan. I baš tada kad sam otkrio te arkade mi je pala na pamet ideja da otkupim taj srednji dio i barem njemu vratim stari izgled. No, kako to uvijek kod naših domaćih ljudi biva, radije prodaju tuđincima negoli svojima, misleći da će im tuđinac platiti više. Kasnije sam konstatirao da bih ja tada bio kadar platiti duplo više od onoga što je tuđinac platio. Ja bih tada bio sve napravio samo da Kaštelu vratim prvotni sjaj. Premda Kaštel više ni blizu ne izgleda kako je izvorno izgledao, on i dalje, više od 600 godina nakon njegove izgradnje, odolijeva i prkosi zubu vremena, kao spomen na burnu prošlost i u inat onima koji su mu htjeli zatrti identitet i pomladiti ga za 300 godina!
