Mještanima Velog Lošinja poznato je da su prošle godine obavljeni radovi na crkvi Majke Božje od Anđela, kolokvijalno "gornjoj crkvi", nedaleko od parkirališta i kružnog toka. Novac je stigao od Belanicha, rođenog u Americi, ali s itekako jakim osjećajem privrženosti prema Velom Lošinju i Iloviku. Zanimljivo je da je zatražio da na plaketi postavljenoj u obnovljenom zvoniku ne stoji njegovo ime, već imena roditelja njegove majke - dakle djeda Martina Budinića/Budinicha, rođenog 1876. u Iloviku, umrlog 1961. u Seattleu, te bake Johanne Budinich rođ. Steffich (Štefić), rođene 1886. u Velom Lošinju, umrle 1938. u Seattleu. Po očevoj strani, Belanich (Belanić) je potomak obitelji čije prezime nosi te obitelji Jadrošić (Giadrossich).
Djed Nikola Belanić otišao je u Ameriku 1897. godine, u potrazi za boljim životom, a u Seattleu je radio kao ribar, loveći losose. Vratio se kući 1905. godine. Martin Budinić četiri je godine služio austrijsku mornaricu, na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće otišao je u Ameriku i također ribario oko Seattlea i na području Aljaske. Godine 1902. vratio se u Veli Lošinj i ovdje upoznao buduću suprugu. "Tek sam sada saznao ispred koje je to zgrade bilo, rekao mi je Drago Lovrin", zadovoljan otkrićem objašnjava nam Roger Belanich. Riječ je o kući u samom srcu veloselske luke, u čijem je prizemlju posljednjih desetljeća slastičarnica obitelji Obradović.
Belanichev otac, Josip (Joseph) Belanić rođen je 1894. na Iloviku, a kao četrnaestogodišnjak zaputio se u daleki Čile, gdje je već živjela njegova sestra. U dobi od osamnaest godina, otišao je raditi na gradnji Panamskog kanala, proveo ondje godinu dana i vidjevši brod koji ide prema SAD, doslovce je skočio na brod i nastavio dalje. Postao je ribar i u Seattleu radio s mnogim Ilovčanima, Lošinjanima i drugim sunarodnjacima s Jadrana.
Prvi put je Roger Belanich došao u zavičaj svojih predaka 1961. godine. Na naše pitanje, što se otad promijenilo, dao je umnogome standardni odgovor iz američke perspektive: "Ovdje nije bilo ničega! Bio je komunizam, slaba ekonomija, čak je i riječka luka izgledala 'blijedo'. Promjene su u međuvremenu ogromne, vidi se razvoj. Moj doprinos je obnova crkve, s tim da sam najprije donirao župnu crkvu. Sada sam odabrao crkvu Madone jer je bila u skromnom stanju, a obnova je dobra ne samo za crkvu, nego i kulturu i turizam", kaže nam Belanich.
Neizostavnu ulogu odigrao je Franko Neretich, nešto mlađi iseljenik s otoka u Ameriku, koji živi u New Yorku, a Lošinjanima je poznat po bogatoj kolekciji povijesnih fotografija i dokumenata Lošinja i Ilovika. Njega Belanich naziva svojim "agentom", a upoznali su se u Seattleu prije četrdeset godina, a za prvu donaciju kontakt je bio i don Cornelio Steffich (1924.-2015.) koji je iz rodnoga Velog Lošinja 1947. otišao u Italiju, rođak Belanicheve majke. Od Belanicha još doznajemo da je u Seattleu postojala podružnica udruge Ilovčana iz New Yorka, da je postojala flota od 400 ribarskih brodova s hrvatskim posadama, a da u listopadu tamošnja hrvatska zajednica priređuje festival, doduše sve slabije posjećen, kako asimilacija čini svoje.
Na Lošinju, odnosno Iloviku, bio je osamnaest puta, ovdje uživa u dobroj hrani, od koje izdvaja ribe s gradela i brudet s palentom, kojega je i njegov otac pripremao u Americi. Ovaj put iznimno zbog svečanosti, došao je u svibnju, a inače radije navraća u rujnu, kada je mirnije, a more još povoljno za kupanje. Ovom prilikom, osim Nereticha, s njim su na Lošinj došli i prijatelji Tom i Jennifer iz Kalifornije, koji su ranije živjeli u Seattleu, a ovo im je bio prvi dolazak na Lošinj.
Prošle nedjelje Belanich je dobio plaketu veloselskog župnika Tomislava Crnovića i krčkog biskupa Ivice Petanjaka, a zajedno s Neretichem, bio je gost lošinjske gradonačelnice Ane Kučić.
