Između ostalog, istaknuo je "pravilo 3-30-300", odnosno da bi svaki građanin s prozora svojega stana ili radnog mjesta trebao vidjeti bar tri stabla, da svaki predjel grada treba imati barem 30 posto vegetacijskog pokrova ili prekrivenosti krošnjama drveća te da bi svaka osoba trebala živjeti najviše tristo metara od zelene površine poput parka, šume ili vrta. "Svaki bi grad trebao imati zeleni katastar kao alat zaštite stabala; u prostorne planove i kod izdavanja svake dozvole treba staviti obvezu zaštite stabala obuhvaćenih Zelenim katastrom te zabranu gradnje tri do četiri metra od njih", istaknuo je Pekas.
Predložio je i pravila za uređenje zelenih površina, kako bi se poticala bioraznolikost i smanjili troškovi održavanja: "Golo tlo nije poželjno; sve tlo treba biti ispunjeno biljem, treba izbjegavati biljke bez oprašivačima dostupnog nektara i prašnika, treba voditi računa o tome što je poželjno oprašivačima, poželjne su trajnice, odnosno prerijski vrtovi s visokim travama. Treba napustiti praksu sadnje maćuhica i ostalih biljaka u strogim geometrijskim oblicima i redovima. Parkinzi i šetnice s asfaltom i betonom su nepoželjni, treba stavljati kaldrmu ili cigle, između kojih se voda upija u tlo, umjesto da se slijeva ulicama ili odlazi u kanalizaciju".
Pekas je istaknuo i da su tzv. društveni vrtovi praksa iz brojnih gradova, s obzirom na to da povećavaju kvalitetu života građana, zadovoljavaju potrebu ljudi za povezivanjem s prirodom, kvalitetno ispunjavaju slobodno vrijeme te im omogućava sadnju prirodne hrane.
