U dugoj povijesti otoka Cresa i Lošinja, Veli i Mali Lošinj su u odnosu na ostala otočka naselja najmlađa. Bila su preko 600 godina pod ingerencijom Osora, od njihovog osnivanja pa kroz čitav srednji vijek, sve do 1797. g. O njihovoj borbi da se upravno osamostale govori arhivska građa sačuvana u arhivu nekadašnje Osorske općine.
Osor je u srednjem vijeku bio vlasnik cijelog otoka Lošinja, susjednih otočića i najvećeg dijela otoka Cresa. Dok je Osor zbog malaričnosti nazadovao i gubio stanovnike, ostala naselja, prije svega Veli i Mali Lošinj, privredno i demografski su napredovala. To je bilo na štetu Osora pa je sve činio da ih onemogući, u čemu je uvijek uspijevao jer je držao vlast na otoku. Lošinjani nisu mogli ništa poduzeti bez suglasnosti i dozvole osorskog Vijeća. Trebalo je tražiti dozvolu čak za proširenje puta, dozvolu da se iskopa pojilište za blago, da se iskrči komadić zemlje, a da se ne govori o tome da se proširi ili sagradi novi stambeni objekt.
Osor je Lošinjanima čak branio da oru i siju i da napasaju stada po otoku. Ovu i druge apsurdne zabrane ukinuo je mletački sindik za Dalmaciju Andrija Surino tek 1. siječnja 1449. godine. Osor se nije na to osvrtao i ti propisi su i dalje bili na snazi. Godine 1635. svećenik Marko Petrina iz Malog Lošinja jedva je dobio dozvolu da na čestici, zvana Dolčić, može "saditi i sijati". Iste godine je na jedvite jade izdata dozvola nekom Ivanu Marketinu, također iz Malog Lošinja, da može izgraditi kuću i mali lukobran za svoju braceru.
Svi javni službenici Malog i Velog Lošinja, koji su obnašali ma koju dužnost, morali su biti potvrđeni od Osorske općine. Oni su, ustvari, bili izvršitelji naloga osorskog Vijeća. Za svoj rad dobijali su plaću u iznosu 10 lira, što govori da su to bili službenici osorskog Vijeća i kao takvi provodili su naloge Osora.
Što su se lošinjska naselja više razvijala, time je Osor više pojačavao pritisak na njih. To je osobito došlo do izražaja kad se Mali Lošinj počeo pomorski razvijati. Osor ga je na sve načine sprečavao da uspostavi pomorsko-zdravstvenu službu u svojoj luci. Kako se ured pomorskog nadzornika nalazio u Osoru, Lošinjani su za svaki certifikat svojih brodova, posade i robe morali ići u Osor, dugo čekati i skupo plaćati svaki dokument. Lošinjani su se tek 1737. godine izborili da u svojoj luci uspostave tu službu ali je bio pod ingerencijom službe u Osoru.
Dokumenti Osorske općine su puni podataka o sporovima koji su izbijali na relaciji Osor - lošinjska naselja. Tako u spisima iz 1717.-1720. g. nalazimo: "Litigi fra i Popoli di Lossin contra Antonio Peretti, Ambasciatore per la Magnifica comunità di Ossero". Razlog spora su i ovaj put bili nameti kojih se Osor ni po koju cijenu nije htio odreći. Štoviše, uvodio je nove. Kad je to postalo neizdrživo, Lošinjani odluče povesti borbu da osnuju vlastitu općinu i riješe se tutorstva Osora i njegovih teških feudalnih nameta.
Dobra prilika za to ukazala im se 1640. g. kad je došao u posjetu otocima generalni providur za Dalmaciju Pietro Civran. Sastavili su izaslanstvo od najuglednijih svojih ljudi i ovi se upute u Cres gdje je u to vrijeme otočki knez imao rezidenciju. Tu mu se obrate pismeno i usmeno s molbom da im se odobri osnivanje vlastite mjesne uprave. Argumenti Lošinjana su bili uvjerljivi i generalni providur im povoljno riješi molbu. Odlučeno je da se izabere 12 osoba iz "imućnog težačkog staleža" koji će činiti lošinjsko vijeće. Ova odluka je izazvala zgražanje Osorana. Sve su poduzeli da se poništi, u čemu su uspjeli zahvaljujući jakim vezama u Veneciji.
Nije se, međutim, ničim mogao zaustaviti privredni i pomorski razvoj lošinjskih naselja. To je bilo njihovo najjače oružje. Već 1754. g. oba Lošinja su brojala više od 4000 stanovnika i raspolagali su s oko 200 plovnih jedinica. U isto vrijeme Osor je imao jedva stotinjak žitelja, među kojima se nije moglo naći čak ni osam osoba sposobnih za gradsko Vijeće, koje se zbog toga nije moglo redovito sastajati. Lošinjani su iste godine ponovo pokrenuli pitanje osnivanje vlastite općine. Ovaj put obrate se ravno duždu u Veneciji. U predstavci su prikazali prednost svog privrednog i demografskog razvoja u odnosu na Osor, ukazujući na besmisleno stanje da su potpuno ovisni o njegovoj upravi. Mletački Senat je 13. kolovoza iste godine otpravio njihovu molbu na Odbor mudraca i vijećnika za pravoučenje i savjet, i naloži generalnom providuru za Dalmaciju da podnese podroban izvještaj o stanju na otoku Cresu i Lošinju, odnosno, o odnosu Osora i lošinjskih naselja. Francesco Grimani, tadašnji generalni providur, obavio je zadatak i u izvještaju od 29. srpnja 1755. g. iz Zadra izvještava mletački Senat da se Osor odlučno protivi molbi Lošinjana, da otok Lošinj i sve što je na njemu smatra svojom imovinom iz koje crpi sredstva za svoj opstanak i isplatu danka Republici od 157 dukata godišnje. U izvještaju dalje stoji da Osor broji 14 plemićkih familija od kojih samo tri žive u Osoru, a ostali u drugim izvanotočkim gradovima.
Providur dalje navodi da su Veli i Mali Lošinj napredna naselja, pa između ostaloga kaže da Lošinjani imaju 98 tartana i trabakula, tri velike lađe, jedan bojni brod i tri polake. Dalje sugerira Senatu da se udovolji molbi Lošinjana da osnuju vlastitu općinu, pod uvjetom da dio njihovih godišnjih prihoda pripadne Osoru. Osorani su, međutim, i ovaj put poduzeli sve da ne dođe do promjene. Zahvaljujući opet svojim vezama u Veneciji, Senat odbije molbu Lošinjana pa tako ni ovaj put nisu ostvarili svoju želju. Stanovnici Velog i Malog Lošinja ostali su osorski podložnici sve dok je Venecija bila gospodar ovih otoka, do 1797. godine. Njezina politička i socijalna opredjeljenja temeljila su se na principima feudalnog uređenja, pa je u svim sporovima feudalni Osor uz njezinu podršku izlazio kao pobjednik.
Slijedi: Zdravstvo i briga za okoliš na Cresu i Lošinju u Srednjem vijeku