Otok Susak, koji pripada cresko-lošinjskom otočju, zanimljiv je po mnogočemu. To je jedini pješčani otok u Jadranu. Geolozi iznose više teorija o nastanku pijeska. Po nekima, u dalekoj prošlosti nanijela ga je rijeka Po, u geološkoj fazi kada je Jadransko more dopiralo tek do otoka Visa.
Neki geolozi navode da pijesak potječe iz geološke faze pleistocena kada je nanešen vjetrovima itd. Njegovo tlo je u svakom slučaju izuzetno plodno što je bio razlog da ga ljudi nasele prije više tisuća godina. Najstariji tragovi života potječu iz prapovijesti. Na najvećem uzvišenju nailazi se na ulomke keramike iz te epohe, kremenog oruđa i na ostatke utvrđenja. I Rimljani su ga naseljavali. Povjesničar Plinije iz 1. stoljeća n. e. spominje ga u svom monumentalnom djelu "Naturalis historia", za koji kaže da je to pješčani otok i da se nalazi nedaleko Istre. Ima puno nalaza iz rimskog doba. To su ulomci opeke i crijepa, nadgrobni spomenici, ulomci amfora, sitni pokretni materijal, primjerci novca itd. Ostaci građevnog materijala pripadaju gospodarskoj vili čija je osnovna grana privređivanja bio uzgoj vinove loze.
Susak se u Srednjem vijeku prvi put spominje 842. godine, kada je došlo do pomorskog boja između Venecije i Arapa u kanalu između tog otoka i Lošinja. Spominje se i u mletačkoj kronici Ivana Đakona (10/11. stoljeće) pod nazivom "Sansagus". U Aktima II. splitskog sinoda održanog 927. g. navodi se da je vlasnik Suska Osorska biskupija. U 11. stoljeću na otok dolaze benediktinci iz Monte Cassina u Italiji i podižu samostan. Otok je jedno vrijeme bio u vlasništvu otoka Paga kao i otoci Ilovik i Palacol. U jednoj darovnici iz 1071. godine navodi se da se tamošnjem benediktinskom samostanu sv. Mihovila daruje zemljište na nedalekom otoku Iloviku, ali su se kasnije često mijenjali vlasnici. Venecija je 1281. godine Susak dodijelila u feud mletačkoj familiji Morosini. Od tada pa kroz naredna stoljeća bio je stalno predmet spora između Osorske biskupije i Venecije, a onda između Osora i Cresa. Godine 1384. sklopljen je sporazum po kojem je Cres dobio otoke Orjule, Palacol i Ilovik, a Osoru je ostao Susak, Unije, Vele i Male Srakane. Veliki dio otoka je stalno bio u posjedu tamošnjeg benediktinskog samostana sv. Mihovila. To je trajalo sve do 1770. godine, kada se samostan gasi. Kolika je bila njegova ekonomska moć, govori podatak da je u 14. stoljeću na otoku Cresu i Lošinju paslo nekoliko tisuća njegovih ovaca, imao je na stotine košnica itd.
Na Susku je uvijek osnovna grana privređivanja bio uzgoj vinove loze. Od žita se sijao ječam i bob. Nije bilo pluga ni rala, zemlja se obrađivala ručno, motikom. Nisu se uzgajala goveda kao ni ovce i koza. Nije bilo ni cesta, kao ni danas. Stanovništvo je sve do sredine 19. stoljeća bilo pod teškim feudalnim nametima ubrajajući i crkvenu desetinu. Godišnji namet koji se u 17. stoljeću plaćao Veneciji iznosio je 400 lira, koliko je plaćao i susjedni otok Unije, dok je npr. Lošinj plaćao 320 lira.
Kao isturen i usamljen otok na pučini, često je bio na meti gusara i uskoka. Na najvišem uzvišenju podignut je kaštel s kojeg se motrila pučina da bi se na vrijeme pripremila obrana, ako bi se primijetila sumnjiva lađa. Takvih kaštela je bilo i na susjednom Lošinju, Cresu, Unijama i Sv. Petru kod Ilovika. Na ovom posljednjem, u tvrđavi je bila stalna posada koja je čuvala ovo otočje s južne strane Jadrana.
Naselje na Susku je u svim vremenima živjelo zajedničkim životom. Zajedno su vršili žito na zajedničkom guvnu (koje se nalazilo na mjestu današnje velike cisterne), zajedno su vršili berbu grožđa i obavljali druge poslove, što je obilježje geografski izoliranih zajednica. Skučeni ženidbeno-udajni krug imao je negativne posljedice za naraštaje jer su se dešavali incesti. Izoliranost otoka doprinijela je da su se na njemu kao malo gdje sačuvala arhajska obilježja svih oblika života, od antropološkog izgleda njegovih stanovnika do govora, mentaliteta, folklora itd.
Za učenjake koji se bave izučavanjem jezika Susak je izutetno zahvalan za proučavanje arhajskog oblika hrvatskog jezika. Kada između sebe govore, s mukom ih razumiju čak i oni sa susjednih otoka. Arhajski način života ogleda se i u tome da u međusobnom trgovanju kao i izvan otoka, skoro da nisu koristili novac. Trgovina se odvijala proizvodima, to jest trampom. U 18. stoljeću, na primjer, za 100 kg grožđa dobijali su šest kg ovčjeg sira, ili 10 litara maslinovog ulja, 5 kg vune itd.
Svega toga je davno nestalo. Nestalo je skoro i njegovih stanovnika. Ne tako davno, bilo ih je više od tisuću i pol, a danas ih je malo više od stotinu. Raselili su se po svijetu. Najviše ih je u Americi u Hobokenu (New Jersey).
Slijedi: Iz prošlosti otoka Unija