Tričetvrt stoljeća prošlo je od završetka ratnih operacija na cresko-lošinjskom otočju; jugoslavenska partizanska vojska svladala je njemačke okupatore i ostatke talijanskih trupa čime je na ovom području okončan II. svjetski rat.
Godine 1918., porazom Austro-Ugarske monarhije u I. svjetskom ratu, a toj su državi dotad pripadali naši krajevi, pokušana je ovdje uspostava tijela upravljanja Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Zavijorile su se crveno-bijelo-plave trobojnice, no to nije dugo potrajalo; iste godine talijanska je mornarica uplovila u Mali Lošinj i u Cres i zaposjela otoke uime Kraljevine Italije. To je stanje potpisivanjem Rapalskog ugovora 1920. godine prihvatila vlast Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija), države u međuvremenu stvorene objedinjavanjem Kraljevine Srbije i Države Slovenaca, Hrvata i Srba. S otoka je talijanska vlast prognala hrvatski učiteljski kadar, svećenike, pomorske kapetane i druge neistomišljenike, zabranjivala korištenje hrvatskog jezika, stanovništvu mijenjala prezimena tako da bi se ona doimala talijanskima, pritom radeći na indoktrinaciji stanovništva od malih nogu. Kako je fašistička Italija u ratne pohode krenula već 1935. godine, tako su se i na ove otoke odražavale ratne neprilike.
Ratnim porazom Italije, odnosno njenom kapitulacijom rujna 1943. godine, stvoreni su uvjeti da se na istarsko-kvarnerskom području proširi i omasovi antifašistički pokret i brojnost partizanskih snaga. Odlaskom većine talijanskih vojnika, od mještana su formirana privremena tijela upravljanja. Malo je poznato da su na Lošinj stigle i jedinice odane Kraljevini Jugoslaviji, očekujući da će se ondje susresti s britanskom vojskom, no njihov je boravak na Lošinju okončan porazom nakon dolaska partizana s Raba. Dolaskom njemačke nacističke vojske samo dva mjeseca kasnije, pozicija partizana i narodnih odbora zbog malobrojnosti i neopremljenosti postala je neodrživa. Uslijedile su brutalne represije prema nositeljima otpora - strijeljanja, odvođenja u zatvore i logore. Otpor je nastavljen u ilegali, u koordinaciji sa suborcima na već oslobođenim jadranskim područjima. Iako sve bliža konačnom porazu, Njemačka je još u ovim područjima držala čvrsta vojna uporišta, pa je 1944/45. otočje bilo pod udarima savezničkog bombardiranja zraka što je, neželjeno, izazvalo i civilne žrtve i materijalne štete.
Devetnaestog travnja 1945. godine, jedinice IX. dalmatinske divizije IV. armije JA i Kvarnerskog odreda mornaričke pješadije izvele su s istočne i južne strane desant na otoke Cres i Lošinj. Dvadesetog travnja je Treća brigada IX. divizije, koja se dan ranije iskrcala u uvali Galboka blizu Verina, porazila njemačke vojnike u Osoru i one u utvrdi Tovar nedaleko od Malog Lošinja. Za to vrijeme, Druga brigada IX. divizije ušla je u Cres i ondje skršila neprijateljski otpor u uličnim borbama koje su trajale od jutra pa do ponoći. Istoga dana Kvarnerski odred mornaričke pješadije ušao je u Mali Lošinj i Veli Lošinj. U Malom Lošinju borbe su trajale od 4 ujutro do oko 22 sata, uz veliki otpor. U posljednji je čas spriječeno dizanje u zrak Vele rive, koju su Nijemci minirali. Uništen je most na Privlaci. Posljednji okršaji dogodili su se ujutro 22. travnja, kada su potučeni njemački vojnici u Ivanju na sjeveru otoka Cresa. Ukupno je poginulo 25 jugoslavenskih vojnika, uz 85 ranjenih. Neprijatelj je imao 495 mrtvih i 685 zarobljenih vojnika. Jugoslavenska vojska nastavila je prema Istri.
Počelo je novo razdoblje u otočnom životu; uspostavljena je uprava Hrvatske u sklopu nove Jugoslavije, u kojoj je bila do osamostaljenja 1991. godine. Dvadeseti travnja je u vrijeme zajedničke cresko-lošinjske općine slavljen kao Dan općine.