Rodom iz Velog Lošinja, Stuparić je studirao arhitekturu i potom se bavio tim poslom, živeći u Trstu, kojemu je u ono doba gravitirao veliki broj stanovnika Lošinja, otprilike onako kao što je to danas slučaj s Rijekom ili Zagrebom, ako ne i češće. Njegovu je kratku biografiju u nedavno objavljenoj knjizi "Fragmenti iz povijesti Lošinja" dao priređivač Klaudio Martinolić, zabilježivši da je Stuparić projektirao obnovu i dogradnju kapele Navještenja Blažene djevice Marije na ulazu u luku Velog Lošinja, da bi po smrti i sam u njoj bio pokopan. Svoju je kuću u Velom Lošinju oporukom prepustio dječjem vrtiću ("Amalia Asyl"), a veliki dio novca ubožnici u Velom Lošinju, koja je od 1881. godine radila u bivšoj palači obitelji pomoraca Petrina.
Spomenik je podignut po Stuparićevoj smrti 1913. godine, o čemu svjedoči natpis na tada službenom, talijanskom jeziku, na ploči na njegovom postolju: "A pia' memoria di Marco A. Stuparich / cittadino altamente benefico che in questo Istituto i poveri della Patria con generoso patrimonio adottava / MCMXIII". Istaknuta je, dakle, naročita Stuparićeva dobrostivost i velikodušna pomoć ustanovi.
Ubožnicu, proizašlu iz Zavoda za javno dobročinstvo osnovanog srpnja 1846. godine ("Istituto di Pubblica Beneficenza"), čiju je ulogu 1881. godine preuzeo Opći zavod za javno dobročinstvo, potom Dom staraca, pa Dom za odrasle i penzionere, pa Dom umirovljenika, slijedi današnja ustanova, upravljana od Primorsko-goranske županije (ima i svoju podružnicu u Cresu), a spomenik, postavljen tako da je vidljiv i s glavne mjesne prometnice, podsjeća na otočnu tradiciju skrbi o onima koji o sebi više ne mogu brinuti.
Članak je dio serijala "Tragovima lošinjskih spomenika III" i napisan je prema Javnom pozivu za financiranje programskih sadržaja elektroničkih medija u 2026. godini Grada Malog Lošinja.
