U studenom 2018. godine, uoči Dana Grada, na ovoj zgradi postavljena je spomen-ploča, na hrvatskom i engleskom jeziku, na kojoj je navedeno da je hotel otvoren 1887. godine i da je imao trinaest soba, a da je preko puta bilo pripadajuće, vlastito kupalište - ondje su već desetljećima vezovi za barke mještana Malog Lošinja. Stoji i to, da je hotel bio otvoren tijekom cijele godine te da je vlasnica hotela bila Maria Rodinis. Riječ je o Austrijanki, došljakinji iz Beča, koja se udala za Cresanina.
U susjednim zgradama bile su depandanse ovoga hotela, u hotelu je postojao i restoran, a zanimljivo je da se i danas dio ove zgrade koristi za iznajmljivanje smještaja u sobama i apartmanima.
Ime "Vindobona" odabrano je kao referenca na isprva keltsko naselje, a potom rimski vojni tabor na prostoru današnjega grada Beča, prijestolnice Austrije kojoj je u vrijeme otvaranja hotela pripadao otok Lošinj, kao dio Markgrofovije Istre, teritorijalne jedinice u sklopu Austrijskog Primorja, krunske zemlje ustanovljene 1849. godine. U tom statusu Lošinj je ostao do 1918. godine i sloma Austro-Ugarske, porazom u I. svjetskom ratu. U knjizi "Prvih pedeset godina turizma na Lošinju", istraživačica lošinjske povijesti Rita Cramer Giovannini navodi da je bečki list "Wiener Zeitung" u svibnju 1887. godine izvijestio da će se uskoro u Malom Lošinju otvoriti hotel "Wien" (suvremeni, naziv Beča na njemačkom jeziku), no da je do otvaranja hotela, 1. lipnja iste godine, došlo do promjene u nazivu. Isti list, u broju iz listopada, navodi da je ovaj hotel bio rasprodan, a turistički vodič iz 1888. godine dao je detalje o smještaju u hotelu - navodi da je najmanja soba imala pedeset kvadratnih metara, da su postojale kupaonice s kadom, tušem i toplom vodom (za napomenuti je da je vodovod, kakav danas poznajemo, iz Vranskog jezera do Malog Lošinja stigao 1960. godine), a da su cijene smještaja varirale od jednog do dva forinta za dvokrevetnu sobu. Isti izvor navodi da bi ljeti, na obali ispred hotela bila montirana "privatna plaža s malim i velikim kadama za gospodu, dame i djecu te sa svlačionicama za goste koji su se radije kupali u otvorenom moru i uzimali sate plivanja. Cijene su bile sljedeće: pretplata za 12 kupanja u kadama u privatnoj kabini iznosila je tri forinta; kupanje u velikoj kolektivnoj kadi bilo je 0,12 forinta; za one koji su se radije kupali u otvorenom moru postojala je pretplata od 0,6 forinta za 12 kupki, koje su uključivale svlačionicu, uslugu i školu plivanja". Kasniji oglasi potvrđuju promjenu vlasništva nad hotelom - u oglasniku iz 1897. godine kao vlasnica ili barem voditeljica hotela naznačena je Katharina Huslick, a 1910. godine Spöckbacher i Höss i tada je hotel radio jedino zimi - kao što je poznato, a iz današnje perspektive neobično, počeci lošinjskog turizma vežu se za hladniji dio godine, a Lošinj je bio proglašen klimatskim lječilištem. Hotel je prestao raditi u vrtlogu I. svjetskog rata i u poraću je korišten kao privatna rezidencija.
Članak je dio serijala "Tragovima lošinjskih spomenika II" i napisan je prema Javnom pozivu za financiranje programskih sadržaja elektroničkih medija u 2025. godini Grada Malog Lošinja.
