Nabrojimo za uvod samo zlatne medalje - kao izbornik reprezentacije Jugoslavije, 1984. i 1988. godine osvojio je zlatne medalje na Olimpijskim igrama, 1986. godine na Svjetskom prvenstvu, a 1987. na Svjetskom kupu. S reprezentacijom Italije osvojio je olimpijsko zlato 1992., Svjetsko prvenstvo 1994., Europsko prvenstvo 1993. i 1995. godine, a Svjetski kup 1993. godine, a s reprezentacijom SAD zlato na Panameričkim igrama 2003. Povratkom u domovinu, s reprezentacijom Hrvatske osvojio je Svjetsko prvenstvo 2007. godine, olimpijsko zlato 2012. godine i Svjetsku ligu 2012. godine, a potom je još vodio reprezentaciju Brazila.
Što vam je poznato o vaterpolu na ovim otocima?
- Sestra je imala kuću u Cresu, nećaci dolaze ovamo, ali prvi put sam prisustvovao vaterpolu na ovim otocima. Kada je Hrvatska osvojila zlato u Melbourneu 2007. godine, napravili smo program '100 igrališta na moru'. Nismo ih napravili sto, ali nekih sedamdeset je bilo te smo ih podijelili zainteresiranima, no sjećam se da je u ovim krajevima bilo malo interesa. Igor Hinić kaže da je on u Osoru donio i postavio svoj gol i da se igra od jutra do mraka, dakle interes ipak postoji. U Cresu, na mjestu gdje je postavljeno igralište, uvjeti nisu dobri, ali vidim da postoji interes. Znam da Lošinj ima klub, čak su i sa ženama imali rezultate. Jureša je bio u 'Mladosti', vrlo je aktivan i mislim da puno radi na popularizaciji, ali to je uglavnom sve što sam ovih dana uspio saznati o ovdašnjim aktivnostima.
Jeste li poznavali Florija Burburana? Koliko poznajete njegove potomke?
- Florija nisam poznavao, a David je imao zavidnu vaterpolsku karijeru. Znam za djelovanje njegovih sinova Noe i Gabriela; mlađi je sada osvojio Europsko prvenstvo do 20 godina. O Floriju Burburanu čuo sam lijepe riječi i lijepo je da je obitelj nastavila to djelo, to je za svaku pohvalu. Na kraju krajeva, on je primjer za sve druge i koliko se može kada je čovjek hrabar, uporan i ima izazove.
Čime se bavite nakon prestanka trenerskog rada?
- Predsjednik sam Stručnog savjeta Vaterpolo saveza Hrvatske i član Upravnog odbora. Pratim što se događa u hrvatskom vaterpolu. Odavno smo Perica Bukić i ja pokrenuli projekt rada s mladim igračima, voditelj je Milivoj Bebić, tu su još profesor Neven Kovačević, Emil Nikolić i svi treneri mlađih uzrasnih kategorija. Tu je i suradnja s izbornikom Tuckom, a radimo i na tome da se poboljša položaj klubova. Imamo i organizaciju koja vodi veliki dječji festival u Italiji, gdje okupljamo 150 klubova iz cijelog svijeta i tu sam aktivan. Jako sam aktivan i u slikarstvu, to je krenulo u trenucima COVID-a u Italiji, kada sam 'ostao zatvoren'. Neki temelji za to bili su, kada sam nakon gimnazije, upisao arhitekturu u Zagrebu.
Imamo sjajne rezultate reprezentacija, ali ponestaje klubova, tako i u ovoj, sjevernojadranskoj regiji, u čemu je problem?
- HVS je učinio puno da pomogne klubovima, ali ne može ući u čitavu problematiku, jer to ipak pripada lokalnoj problematici, čak i nižoj od lokalne. Sve leži na entuzijastima koji pokreću klubove. Imamo izuzetan primjer Cavtata. Tamo svi igraju, čak su i moru napravili bazen, stvaraju svoju realnost, koju potom koristi i dubrovački 'Jug', a indirektno i HVS. Ali mi ne možemo ući u problematiku malih sredina, no spremni smo da pomognemo koliko se može. Sportovi žive na osnovu rezultata, od reprezentacije do najmanjeg kluba. Moramo održati kontinuitet rezultata, prvo seniora, pa mladih. Sad smo imali povijesni rezultat; prvi put u bilo kojem sportu jedna reprezentacija osvojila je iste godine tri naslova; dva svjetska i jedno europsko prvenstvo. Mora se znati da je uspjeh seniorske reprezentacije uvijek najvažniji. To nam onda omogućuje da pomognemo klubove.
U posljednje vrijeme bilo je mnogo promjena pravila igre, slažete li se s time i idu li one u korist našem vaterpolu?
- Nisam suglasan, naročito s time da se gubi dio kontranapada koji je bitan i karakterističan za vaterpolo. Japan je upravo u pripremi kontranapada donio taktičke novosti, a sada su to izgubili. Mijenja se karakter igrača, dolaze do izražaja pucači i centri. Nije se povećala aktivnost, nije se povećalo plivanje i dinamika, a narastao je broj šuteva i isključenja. Smatrao sam da to nije ono što će pomoći popularizaciji vaterpola, nego je to ulaganje u marketing vaterpola, s ovim ili onim pravilima. Osim toga, nova pravila nisu testirana ni probana, kao što se uvijek radilo. No, sada to treba prihvatiti kao realnost i prilagoditi treninge i taktiku, izbor igrača, čak i rad s mladim igračima. Za dobre ekipe, nema velikih promjena; tko je bio dobar, ostat će dobar. Promijenio se i sustav natjecanja, jaki manje igraju sa slabijima, a kad jaki tuče slabijeg s dvadeset golova razlike, to je destimulirajuće i oni gube financiranje.
Mislite li da je vaterpolo dovoljno podržan u Hrvatskoj? Još ima onih koji tvrde da se vaterpolo ozbiljno igra u deset zemalja...
- Vaterpolo igra cijeli svijet, jedino što nismo na naslovnim stranicama. Vaterpolo nije nogomet, pa se ne piše što se igralo u Australiji, Americi itd. Južna Amerika je luda za vaterpolom, samo im nedostaju sredstva. U Americi, samo u Kaliforniji je veći broj registriranih igrača nego u cijeloj Europi. Imati rezultate u vaterpolu, plod je rada. Naš rad je kvalitetan, naši treneri rade vani i poznati su. Prema tome, samo je pitanje koliko će se uložiti. Moram da kažem da je situacija sad dosta popravljena, ulaganje u vaterpolo je nešto veće, a mi u kontinuitetu donosimo rezultate; naš sport je garancija rezultata. Problem je u tome da bismo trebali pomagati klubove koji bi radili kvalitetnije, jer klubovi stvaraju igrače. Borimo se dobiti financiranje da pomognemo klubove na srednjoj i nižoj razini, da igraju više i na boljem nivou. 'Primorje' bi trebalo biti jedan od vodećih klubova, a svake godine im ode mnogo igrača. Hinić uvodi mlađe, ali teško je bez kontinuiteta.
Kroz desetljeća vaše karijere, koje promjene uočavate kod sportaša kao osoba?
- Prošao sam razne generacije i razne zemlje i mentalitete. Više bih rekao da su drugačije periferne stvari, odnosno ponašanja koja nisu toliko vezana uz sam trenažni proces, motivaciju itd., jer taj dio je uvijek isti. Ali, sa svojom prvom generacijom, kontrolirao sam hoće li izaći, popiti nešto itd., a sada ih moraš tjerati vani, samo igraju igrice. Kada su devedesetih počeli mobilni telefoni, Talijanima sam ih rekvirirao i svi su dobili moj broj, da mene zovu ako je nešto potrebno. Danas je to nemoguće... To je činjenica koju treneri trebaju imati u vidu kad vode ekipe.
Po rezultatima smo sportska velesila, ali smo i u vrhu kao nacija pretilih u raznim analizama. Je li vas itko nadležan konzultirao, imate li prijedloge?
- Bio sam uključen u tu problematiku. Problem je u tome što se djeca općenito manje kreću i to je ogromna razlika između mog djetinjstva i djetinjstva sadašnje djece. Ti si nekad mogao igrati sport ili nisi morao, ali si ipak bio aktivan, trčao, igrao se... Bili smo stalno aktivni i tako dobivali koordinaciju koja danas ne postoji. Ja i sestra išli bismo na bazen i po cijeli dan se igrali. Ja sam počeo tako, što sam vraćao lopte iza gola i to je bio najbolji trening. Znali su dolaziti po nas, 'ajde kući', a danas djecu ne možeš istjerati iz kuće. Drugo, nekada smo imali vanškolske aktivnosti, ostajali bismo poslije škole igrati rukomet ili nešto drugo. Profesori su davali sale na raspolaganje, igrališta su bila krcata, a sada zjape prazna. Bilo je bogatstvo kad bismo imali košarkaško igralište s pravim košem. Odgovornost leži i na školi i na roditeljima i na Ministarstvu obrazovanja. U Europi su izradili Bijelu knjigu o sportu, da svaki učenik svaki dan barem šezdeset minuta mora biti tjelesno aktivan. Mislim da kod nas ljudi nemaju toliko pozitivan odnos prema sportu i tjelesnom odgoju. Tjelesna aktivnost omogućuje malom sportašu da bude socijalno aktivan, da zna uspostaviti kontakte, dobivati samopouzdanje, da je zadovoljan time što radi i to ga udaljava od svega onog što je negativno, od malih ekrana, droga, maloljetničkog kriminala. Uključujući ga u sport, isključio si ga iz te opasnosti. Osim toga, tu su i uštede u zdravstvu; u Bijeloj knjizi govorili su o milijardama eura uštede u zdravstvu. Nama su, u vrijeme kada sam trenirao djecu, preporučili i pretilu djecu i onu s određenim devijacijama. Jedan broj te djece poslije je osvajao zlatne medalje. Nitko nije bio odbačen; tada nije bilo selekcije, trenirao bi svatko tko se prijavio. Naravno da bi oni manji talentirani bili upućivani u drugi klub. Pitanje je organizacije društva i odnosu prema sportu u cjelini. Vrhunski sport je lokomotiva koja vuče sve ostalo, on je promocija da privuče djecu u bavljenje sportom. To je pitanje politike.
Radili ste s reprezentacijama s tri kontinenta; kakve su razlike u tzv. nacionalnom naboju, je li on izraženiji kod nas nego drugdje?
- To je bilo vrlo malo prisutno, u svim reprezentacijama koje sam vodio. Mi smo se htjeli dokazati u smislu, da dokažemo da je naš put ispravan i da će dati rezultate. Mi smo toliko trenirali da nakon toliko treninga nismo mogli dopustiti da nas netko pobijedi. Nije nacionalni naboj loš, ali ako nisi odradio ono što trebaš, on ti neće puno pomoći.
U susretima s osobama iz drugih sportova, od koga ste nešto naučili?
- Još kao mladi stručnjak odlazio sam razgovarati s raznim trenerima, npr. iz košarke, rukometa... Jedan od njih bio je Ranko Žeravica (nekadašnji košarkaški izbornik Jugoslavije, op.a.) s kojim sam imao razgovore koji su mi puno pomogli, kao i s nogometnim trenerima. U Italiji smo često bili zajedno Ettore Messina iz košarke, Julio Velasco iz odbojke i Arrigo Sacchi iz nogometa, izmjenjivali iskustva i to je pomoglo, jer je problematika ekipnih sportova vrlo slična. Kako rukovoditi ljudima - to je vještina.
Poznato je da ste ljubitelj slikarstva, kvalitetnije glazbe, gastronomije, šaha. Koliko je to rasprostranjeno u domaćim sportskim krugovima, s kim razgovarate o tim temama?
- Imam prijatelje iz djetinjstva, koji su vrlo upućeni u sva kulturna zbivanja i mogu s njima voditi razgovore koji su mi jako interesantni. Ima u sportu ljudi koji su jako upućeni u dijelove umjetnosti. Još kao igrač, pratio sam što se događa. Kad bismo išli na turneje, kako još nije bilo interneta, gledao bih enciklopedije i istraživao što se u pojedinim gradovima ima za vidjeti. Kada smo 1967. godine bili u Rimu bili smo u crkvi sv. Petra, popeo sam se skroz na kapelu i sjećam se da su me suigrači čekali, nisu me mogli naći, a na kraju su i otišli bez mene. Morao sam se snalaziti, kako natrag do hotela, haha... Kao trener, nisam imao toliko vremena za to, kao kada sam bio igrač i posjećivao galerije, ali sam i kao trener, kada je u Luganu bila izložba Francisa Bacona, samo zbog toga došao iz Rima. U šahu, igrao sam protiv trojice svjetskih prvaka; Fischera, Kasparova i Ananda.
Statističari su izbrojali da jedino brazilski odbojkaški trener Bernardo Rezende ima više trofeja od vas u ekipnim sportovima? Jeste li se ikada sreli?
- Poznajem ga jako dobro! On ima veći broj medalja, ali kvaliteta je ipak neusporediva; on ima više manjih trofeja.
