Vrijedni su spomena svi ti nogometaši, ali i drugi sportaši tog doba, jer paralelno s nogometnim utakmicama, tada su se održavale razne igre, krosevi i mnoga druga natjecanja. Stoga, ne bi bilo zgorega spomenuti neke zaslužne nogometne igrače, ali i ostale sportaše, koji bi, da su imali kakvog pravog trenera, sigurno postigli značajne rezultate. Nismo imali štoperice pa nismo mogli mjeriti rezultate nekih atletičara, ali kad smo trčali na 100 metara, pok. Sergio Antončić bi stigao do cilja punih 10 metara ispred svih nas ostalih. Kad je trebalo skakati u vis ili u dalj, on bi preskočio nas petero preko leđa, a kad smo trčali kros na 2000 metara, on bi stigao na cilj barem par stotina metara ispred nas, mene i Livija Vlakančića, koji smo stizali kao drugi i treći. Sergio je zaista bio fenomen, a njegov brat, Claudio Antončić, bio je kao stvoren za pravog gimnastičara na spravama i na parteru. Dok je on izvodio vratolomije na paralelama i skakao "salto mortale" preko švedskog sanduka, mi drugi smo se morali zadovoljiti to isto raditi preko kozlića.
Od nogometaša se isticalo nekoliko njih. Svi ovi nogometaši, kao i gimnastičari i atletičari koje sam ranije naveo, su već umrli pa neka im je vječna hvala i slava. Pošto sam siguran da ti ljudi nisu uvršteni niti u jedne „anale Lošinja“, vrijedno je da ih se spomene. Navest ću samo neke nogometaše koji su mi ostali duboko u sjećanju:
Osvaldo Franković, sin poznate obitelji brijača; zatim Toni Ban, električar u Škveru, sin lošinjskog dimnjačara; potom Talatin iz Nerezina koji nije nikako propuštao loptu u gol, bio je vrsni vratar, uspoređivali smo ga sa svemogućim Bearom; onda je bio Peperle (Maljevac po prezimenu, ako se dobro sjećam) koji je igrao desno krilo; sjećam se dalje, kao danas, igrača beka, Takač se zvao, podrijetlom Mađar, koji nije propuštao loptu preko crte od 16 metara (s Takačem i Todorom u obrani, golman Talatin je često sjedio i uživao gledati kako igrači trče na drugoj strani igrališta i zabijaju golove protivnicima); spomenuti Todor Katinov, podrijetlom Makedonac, igrao je u obrani, kako sam prethodno rekao, a kad bi sa svojom famoznom lijevom nogom udario loptu, ona bi poletjela skoro do protivničkog golmana.
Todor je ispočetka, odmah poslije rata, bio šofer OZNA-ine „crne marice“. Bio je borac i tako došao do Lošinja. OZNA je posjedovala jedan ogromni motorkotač „Indijana“ sa širokim volanom, tako da je on jedva stigao s raširenim rukama dohvatiti krajeve volana. Mnogo je puta projurio tim motorom od Škvera pa preko Rive do bolnice i vratio se neopisivom brzinom, po onom makadamu punom prašine i kamenja. Cesta je tada bila pusta jer na Lošinju još nije bilo auta (osim ambulante, autobusa i jednog kamiona u Škveru). Budući da je on bio kao neki pripadnik milicije, mogao si je priuštiti tu brzinu posred grada. Ipak, mislim da on nije bio dovoljno u liniji s njihovom politikom jer je nedugo poslije toga radio u Škveru u mehaničkoj radionici. Svi smo mi radnici mislili da je on poslan tamo kao špijun, ali smo se prevarili. Nije on bio toga kova. Todor je potom završio u Belgiji gdje je radio kao mehaničar u njihovim rudnicima. Kao penzioner se vratio na Lošinj te je živio u mojem susjedstvu, a s obzirom da mu je žena bila s Unija i da su tamo imali kuću, do smrti su većinu vremena provodili upravo na tom šarmantnom otoku.
U to je doba u radioni Bertija Schickera, dobrog diva o kojemu sam ranije pisao, kao pomoćnik radio i autogeni varioc, Benjamino Kučić, koji je, jadnik, bio grbav i samo 140 cm visok, skoro cijeli metar niži od svojeg šefa Bertija. Kad su se nedjeljom igrale nogometne utakmice na starom nogometnom igralištu (današnji Aquapark Čikat), za malo zabaviti publiku i navijače, prije početka utakmice su na centar igrališta, zajedno s domaćim igračima, izlazili gore spomenuti Benjamino i Berti, s time da je Berti „gobića“ držao za ruku i vodio ga kao dijete prema centru igrališta.
S njima je također izlazio i Beppino Vidulić, famozni lošinjski matematičar, malo debeljuškast, okrugao i niskog rasta, sa staklima naočala s mnogo krugova jer, jadan, nije dobro vidio. Radi slabog vida, na kraju studija u Pomorskoj školi u Malom Lošinju, tadašnje pomorske vlasti nisu mu dale pomorsku knjižicu. Ostao je, stoga, zaposlen u pošti, pri telefonskoj centrali. I dok je spajao korisnike telefona s jedne utičnice na drugu, nalazio je vremena za daljnje studije i svoje umno usavršavanje. Govorili su da je on, zajedno sa svojim školskim kolegom Onoratom iz Nerezina, izračunao koliko naša malološinjska uvala ima kubika mora. Bio je genij svoje vrste. Množio je troznamenkaste brojeve napamet, bez papira. Kad smo mi strojari prve generacije Pomorske škole nakon rata imali školsku zadaću iz matematike, uvijek bismo tražili Beppinovu pomoć. Naš strojarski razred je bio u prizemlju zgrade (stare Pomorske škole) pa onda kad ne bismo uspjeli riješiti neki matematički problem, jedan od nas bi izišao preko prozora (ako je bio otvoren) preko puta kafića „Udice“, a ako bi to bilo u zimsko doba, izišao bi tobože u zahod i potrčao do Beppina koji bi začas riješio zadatak. Papirić s rješenjem smo si, ispod klupa, slali međusobno i tako smo dobivali prolaznu ocjenu.
I tako su njih trojica (Berti, Benjamino i Beppino) činili jedan smiješan i zabavan „trio“ u centru nogometnog igrališta. Beppino je preko ramena sa sobom nosio ogroman „lijevak“, amplifikator onih starih gramofona, kako bi pojačao glas šala koje bi njih trojica izgovarali. A kad bi utakmica započela, oni bi stali iza protivničkog gola i urlali (polu)uvredljive riječi na račun igrača i golmana. Pravili su „burleske“ protivnicima, koji su većinom dolazili izvan Lošinja, uzvikujući „Napred crveni, bijeli su drveni“ i tome slične doskočice. Na taj su se način nogometne utakmice pretvarale u pravi teatar spomenutog „trija“.
