Na obodu te linije popločene ciglama rasla su stabla koja su pravila sjenu štandovima na kojima su svakog dana poljoprivrednici izlagali povrće i voće, uglavnom dopremljeno iz Velog Lošinja kolima gospodina Maiericha. Sansigoti su, pak, donosili vino, dinje i lubenice njihovim besmrtnim brodom „Norjevo“.
Na početku tog ciglama popločenog trga nalazila se jedna lijepa fontana koja je radila samo nekoliko sati za vrijeme velikih crkvenih praznika jer je trebalo štedjeti vodu koja je cijevima dolazila iz velike cisterne (još uvijek postojeće) ispod župne crkve. Cisterna se punila velikom površinom crkvenog krova, i još većom površinom Pjacala pred crkvom. Ta voda nije bila za piće, jer je voda s Pjacala utjecala u nju, no mnogi su je ipak upotrebljavali, pogotovo oni koji nisu imali vlastite cisterne u kući. Služila je za pranje robe, a i u malim količinama za zalijevanje cvijeća. Nekoliko se špina nalazilo uz veliko stepenište na B(a)rdini pa su ljudi iz okolnih kuća iz njih crpili vodu.
Cesta koja je dolazila iz Velog Lošinja se na početku ciglenog popločenja razdvajala, desno prema Škveru, a lijevo prema Priku i dalje za Velopin i Čikat. Stara cesta (Strada vecchia kako su je Lošinjani nazivali nakon što je dvadesetih godina napravljena nova cesta od trga prema Kročati), danas nazvana Zagrebačka ulica, je prema trgu bila pregrađena jakom željeznom ogradom, a ona je sprječavala djecu, koja bi trčeći izlazila iz škole, da izađu na glavnu ulicu kojom je ponekad prolazilo koje vozilo, a najviše autobus na liniji Veli Lošinj – Cres.
Desetak metara od ove ograde prema Priku, ispred dućana vlasnika g. Bedona, što je današnja prodavaonica ribolovnih potrepština, uvijek je bio parkiran kamionet Bertija Schickera. On je držao mehaničku radionu nedaleko od tamo, malo više uzbrdo po Strada vecchia. Njegov je otac bio prvi slastičar u Malom Lošinju, a slastičarski je zanat „ispekao“ u Beču. Berti je bio njegov prvorođeni sin. Bio je to mladić sa svojih 2,30 metara visine, najviši čovjek na otocima Cresu i Lošinju. Od oca je naslijedio auto „Balilla“ (Fiat 508). Međutim, zbog svoje enormne visine, u njega nije mogao sjesti, a da bi ga ipak mogao voziti, bio je prisiljen prerezati krov auta i napraviti drvenu kabinu po svojoj mjeri. Iza te nove kabine, pričvrstio je drveni sanduk koji mu je služio za prijevoz materijala i alata.
Iza Bertijevog kamioneta je svakog jutra gosp. Maierich parkirao svoja zaprežna kola koja bi mu vukao njegov tovar. Maierich je dovozio voće i povrće iz velikog vrta podno velološinjske Ville Rudi (današnje Lječilište). Taj je vrt u sredini imao duboku cisternu iz koje su ljudi vadili vodu i zalijevali svoje raslinje pa je zbog toga i taj vrt bio jako plodan. Gosp. Maiericha je uvijek pratio Antonio Šimičić, kojeg su svi zvali „Lipatula“. On je Maierichu pomogao ukrcavati i iskrcavati robu jer je ovaj već bio star i mogao je jedva tjerati svog tovara.
Lipatula je bio ogroman čovjek, jak, krepak i dobro građen. Kad je bio sam, činilo se kao da se radi o čovjeku normalne visine, ali kada je bio među drugim ljudima, izgledao je kao neko brdo među Pigmejcima, pogotovo uzevši u obzir da je imao 2,20 metara visine, dakle pola metra više negoli ostali ljudi normalne visine. Bio je jak i miroljubiv, dobar kao kruh. Bio je prijatelj i vječito se družio s Bertijem Schickerom (koji je doduše, premda visok 2,30 metara, bio mršav kao čačkalica). Bili su dobri prijatelji i sretni kad su bili zajedno. Možda ih je njihova visina povezivala. Znali su se šaliti i dozvoljavali su i drugima da se šale na njihov račun te su tako uspijevali nasmijati ljude iznenađene njihovom visinom.
Svakog lijepog jutra bi se na trgu našlo mnogo ljudi koji bi dolazili kupovati povrće i drugo, poput vina koje su donosili Sansigoti, a mnogi su rado dolazili kako bi se malo našalili i popričali s prijateljima i poznanicima. U blizini se nalazila i peškarija kao prva „stanica“ za lokalne ljude koji su tamo odlazili baciti pogled na ribe koje bi ribari prostrli po banketima. Druga „stanica“ pravih „bonvivana“ bila je uz banket Sansigota gdje su se okupljali ljubitelji dobre kapljice vina. Neki od njih su voljeli umakati baškote (suhi kruh baškotani) u čašu crnog sansigotskog vina te su se zabavljali govoreći: „Ako baškot može popiti čašu vina, možemo i mi“. Ponekad bi bila pala i kakva pjesma, a nerijetko bi se čuo i pokoji vrjedniji ton jer bi se među njima našlo i onih koji su pjevali u crkvenom zboru (kao npr. Karnera, Šime postolar, Marketo i dr.). Treća „stanica“ bila je oštarija „Dal Frane“ koja se nalazila iza peškarije, dobro zaklonjena za one koji se nisu htjeli eksponirati, niti vidjeti i čuti od raznih uljeza i svugdje prisutnih špija. Bilo je to omiljeno mjesto za igrati karte i moru. Na tim su mjestima spomenutim veseljacima i razbibrigama počinjali svi njima neradni dani.
Jednog sam jutra, prolazeći onuda na putu do škole, prisustvovao jednom nesvakidašnjem događaju. Tog su se jutra među spomenutim veseljacima našli i Lipatula i Berti Schicker, dobro znani tandem. Gdjegod bi se njih dvojica zajedno nalazila uvijek je bilo ljudi koji bi se šalili na njihov račun, a kako su oni bili predobri i malo naivni, nije ih vrijeđalo što ih se zafrkavalo. Uzevši u obzir da je vino nekome znalo „udariti u glavu“, umjesto da zapjevaju, poneki od prisutnih bi se počeli svađati. Tog se, pak, dana dogodilo sljedeće. Lipatula i Berti, poticani od svojih prijatelja, ali i od masa ljudi tamo prisutnih, te pod utjecajem sansigotskog vina koje su im točili kako bi ih vidjeli malo „raspojasane“ i da budu još veća atrakcija, uistinu su se uspjeli ozbiljno posvađati. Drugi ljudi u blizini su tada počeli zafrkavati Bertija i njegov krnji kamionet te su „nabrusili“ Lipatulu da čini to isto.
Dogodilo se, pak, da se Berti osjetio u opasnosti od svojeg razjarenog prijatelja, koji mu je počeo prijetiti, pa je „podvio rep“. Pomislivši da bi ga Lipatula prebio i slomio one njegove krhke kosti, pobjegao je u svoj kamionet da se spasi. Uspio je uputiti motor točno na vrijeme s manicom ispred motora s vanjske strane (jer su se tada motori tako palili), sjeo unutra i stavio ručku za brzine te dodao gas svom snagom u nadi da će pobjeći prije negoli ga prijatelj (tog jutra neprijatelj) dohvati. U tom pokušaju bijega nije zamijetio da je za to vrijeme Lipatula dotrčao iza njegovog kamioncina i podigao ga sa stražnje strane. Onako jak kao što je bio, taj kamioncin je za njega bio poput neke igračke. Kotači su se tada vrtjeli u prazno. Tadašnji automobili su svi odreda imali jedan diferencijal koji je pokretao stražnje kotače. Kad je Lipatula osjetio da su okretaji motora došli do maksimuma, pustio je da kamioncin padne na pod te je auto tada, naravno, svom snagom krenuo prema naprijed. Sa zaletom koji je auto uhvatio u narednih 10-ak metara, zabio se ravno u željeznu ogradu, pritom je iskrivivši, a ona je potom ušla u motorni prostor i uništila ga.
Berti je ostao unutar kabine ranjen i u krvi jer je glavom udario o staklo i razbio ga. Naravno da se auto zaustavio jer mu je ograda razbila motor i karoseriju. Lipatula je svog prijatelja, vidjevši ga oblivenog krvlju, izvukao van iz kabine, uzeo ga pod pazuh kao da nosi komad drva i tako ga trčeći odnio u bolnicu na Priko. Posljedice tog sudara bile su značajne. Osim velikog reza na glavi, kojem je trebalo dugo da zacijeli (nasreću nije razbio kost na tjemenu), Berti je morao popraviti razbijenu željeznu ogradu te svoj kamioncin, koji mu je trebao poput kruha, budući da bez njega nije mogao normalno raditi. U to se doba rezervni dijelovi za taj auto nisu mogli nigdje naći, pa su se ljudi morali snalaziti kako su znali, a da bi uspjeli, morali su napraviti i nemoguće. Na trgu su se tog dana mase ljudi, iznenađene tim događajem, značajno uskomešale. Jedna banalna šala završila je gotovo fatalno, a sve je moglo proći još i puno gore.
Tekst je izvorno objavljen na talijanskom jeziku pod nazivom "Lipatula e Berti. Racconto di un evento vissuto pochi anni dopo la Seconda guerra mondiale a Lussinpiccolo: I buoni giganti" u časopisu Zajednice Talijana Mali Lošinj "El Zarzuaco Lussignan". Na portalu Otoci.net je objavljena prevedena, jezično prilagođena i gotovo pa neznatno nadopunjena verzija teksta.
