Naša sugovornica je 1988. godine, tada stanovnica Rijeke, bila prva žena koja je došla do ukupne pobjede u sezoni "Kviskoteke", a nedugo potom postala je stanovnicom Lošinja. U nedavno završenoj sezoni Lošinjske kviz-lige, sudjelovala je u ukupnoj pobjedi ekipe "Mudro zboriš". U razgovoru smo je naveli na prisjećanje na kviskotekaške dane i ono što im je slijedilo.
Otkud ideja za prijavu na kviz?
- Nisam baš to sve ni pratila, "Kviskoteku" bih pogledala tu i tamo; tada smo mogli gledati samo dva programa naše televizije te talijanski RAI. Rođena sam na Sušaku i tamo završila osnovnu školu, a potom išla u III. riječku gimnaziju, sada se zove po Andriji Mohorovičiću, i maturirala 1980. godine, baš onih dana kada je umro Tito, pa nismo mogli feštati. Završila sam pravni fakultet 1986. godine i, kako tada nisam mogla naći stalni posao - radila sam kratko kao recepcionerka u Lovranu - volontirala sam na Općinskom sudu u Rijeci. Nismo dobivali plaću, samo smo imali staž i dobivali smo nešto novca za marendu i autobus, tako da sam dvije godine poklonila državi. Nisam se planirala prijaviti na "Kviskoteku", ali kako su 1987. godine održali testiranje u Rijeci i drugim gradovima, a dotad je bilo jedino u Zagrebu, rekla sam, pa baš bih mogla otići. To je bilo u Sindikalnom domu "Franjo Belulović". Bilo je tada u Jugoslaviji na tisuće kandidata koji su pristupili testiranju, s tim da je prvo testiranje bilo općeg znanja, sve napismeno. Od tih nekoliko stotina ljudi na testiranju, prošla sam prvi test, a drugi je bio u Zagrebu. Imali smo test znanja, psihološko testiranje, test inteligencije, prošla sam i to, i na kraju je bilo i treće testiranje - kombinacija svega toga. Sjećam se pitanja "Tko sam ja?" na koje sam nešto nažvrljala, a onda je još bilo i testiranje s psihologom, da se vidi mogu li kao osoba biti podobna da nastupim na televiziji, da ne bi nešto izvalila, jesam li uopće komunikativna, da ne blokiram pred kamerom. Prošlo je dosta vremena i onda su me obavijestili da sam primljena.
Kako su izgledala snimanja?
Od svih tih tisuća i tisuća od Slovenije do Makedonije, uzeli su nas 64 i napravili prvi krug, pa drugi krug s 32, pa 16, pa polufinale s osmero i na kraju finale s četvero, dakle bila sam u pet epizoda, a zanimljivo je da sam od prvog kruga do polufinala stalno bila druga. Gotovo sve su bili muškarci, a žena je bio jako mali broj i uglavnom su ispadale u prvim krugovima. Igrali smo ABCD-pitalice, ispunjavanja riječi na temelju prvog i zadnjeg slova iz odabrane kategorije, zatim asocijacije, pogađanja osoba A-B-C i na kraju klasičnu igru znanja "tko će prije". Iz igre detekcije, sjećam se da je trebalo pogoditi osobu iz Zagrebačke škole crtanog filma. Zbog priprema, snimalo se po nekoliko sati, puno duže od trajanja emisije na televiziji, neke stvari smo morali ponavljati, čak ponekad i zbog voditelja Olivera Mlakara.
Koja je bila nagrada za pobjedu u ciklusu?
- Prve nagrade su bile mizerne, sjećam se da sam za pobjedu u trećem krugu dobila novca jedva dovoljno da svojih četvoro-petoro prijatelja počastim pršutom i sirom i s po pola litre vina u nekoj birtiji u Voloskom. Konačna nagrada bila je od švicarske fundacije Eurocenters; tri mjeseca učenja stranog jezika u jednom od gradova gdje su imali svoje škole - po izboru u Engleskoj, Njemačkoj, Italiji, Francuskoj ili Španjolskoj - a JAT je sponzorirao povratnu aviokartu. Jedini novac bio je od Radiotelevizije Zagreb, s tim da sam onda morala time na crno kupiti devize, uputili su me gdje da to obavim, haha... Prvo sam htjela ići u Italiju jer sam ponešto već znala talijanski, no urednica Maja Jurković mi je predložila da, pošto sam iz Rijeke i znam talijanski, odem u London i učim engleski, kao svjetski jezik. Engleski sam dotad znala nešto malo, jer mi je u školi prvi strani jezik bio njemački. Prihvatila sam savjet i došla u školu Lee Green i živjela u Elthamu u jugoistočnom Londonu. Bila mi je plaćena školarina i smještaj u jednoj obitelji, dakle soba i dva obroka dnevno s njima. To je bila jedna udovica, Therese Babb, a imala je kćerku Janice i sina Johna. Imala sam nevjerojatnu sreću da je udaljenost od kuće do škole bila kao, recimo, od Velog Lošinja do Kadina, što je za London jako blizu. Osim mene, podstanarka u potkrovlju bila je i jedna cura iz Švicarske, u drugoj sobi. Prije odlaska u Englesku, bojala sam se "engleske hladnoće", no imala sam sreću. Ti ljudi bili su porijeklom Irci i ta me žena upoznala s cijelom svojom velikom familijom. Nemam riječi zahvale, jer vodila me posvuda - u Dover, u Newcastle, vidjela sam poznatu katedralu u Durhamu zahvaljujući njoj. Tamo me upoznala s jednim lordom, što je njima tamo osobito važno. Nisam znala što reći, samo sam mu se obratila sa "Sir", haha... Gospođa je bila jedna od četrnaestoro braće i sestara, a jedna od njih živjela u Doveru pa smo išli i tamo. Htjeli su me voditi i preko mora, u Calais, no ja sam za Francusku morala imati vizu, što je njima bilo čudno. Rekli su mi tada da sam iz zemlje "iza željezne zavjese", pa sam ih morala uvjeravati da mi ipak možemo putovati, samo moramo malo pričekati neke papire... Počela sam im lupati fore iz "Mućki" i "Allo, allo", pa su se jako čudili kako ja to sve znam i dobili uvid kako se živjelo kod nas. Sjećam se da su mi se smijali svaki put kada bi se negdje išlo, jer bih uvijek krenula prema desnoj strani automobila, pa bi me pitali: "O, hoćeš li nas ti voziti?", haha...
U školi, već sam nakon dva-tri tjedna počela razmišljati na engleskom, a zanimljivo je da sam u toj školi naišla na Luciana Sušnja (trkač, atletski prvak Europe 70-ih godina, op.a.). Znala sam ga iz Rijeke, išli smo na u "pub" i tamo se upoznali s različitim vrstama piva, pošto smo znali samo za "beer"... U slobodno vrijeme, znala sam se voziti u autobusu na kat, gore, samo da vidim ulice, išla sam u sve muzeje i na izložbe koje su bili besplatne za studente, a novac sam koristila samo za ručak i eventualno jedno pivo.
Kako je moja škola završila za tri mjeseca, iako nisam imala novca, ta obitelj me pozvala da ostanem kod njih u Londonu za Božić, pa sam se vratila kući tek oko Nove godine. Ostali smo u kontaktu, razmjenjivali čestitke za Božić. Jedne godine čestitke više nije bilo; Therese je preminula.
Što se događalo nakon pobjede u "Kviskoteci" i Londona?
- Imala sam prijem kod tadašnjeg gradonačelnika Željka Lužavca, ali poslije toga nisam više išla na kvizove. Nisam mogla naći stalni posao, a 1991. godine sam radila u privatnom poduzeću koje se raspadalo. To ljeto je počeo rat, čak sam razmišljala prijaviti se u ZNG. Dok sam sjedila na tom poslu, pročitala sam maleni novinski oglas, u kojem je Uprava prihoda općine Cres-Lošinj tražila pravnika. Javila sam se na natječaj, iako sam prije toga na Lošinju bila samo jednom, na školskom izletu. Nikoga ovdje nisam poznavala, ali u Lošinju su znali da sam pobijedila na "Kviskoteci". Došla sam u tmurno vrijeme, razdoblje rata, razmišljala se brzo vratiti u Rijeku, no sprijateljila sam se s Katarinom Antoninić i Sandrom Podravec-Toić, koje su me pozvale u Kazalište JAK i kroz to društvo sam postala Lošinjankom.
Ipak, dogodio se još jedan nastup?
- Naknadno su napravili totalno komercijalnu "Kviskoteku" na Novoj TV, a ne na HTV-u. Pokupili su najbolje iz ranijih serija koji su se htjeli odazvati. Organizacija je bila loša; cijeli dan smo čekali na početak snimanja, bilo je izuzetno iscrpljujuće. Sjećam se da je nastupio Robert Pauletić i briljirao. Kada sam u 22 sata došla na red na snimanje, nisam baš dobro prošla.
