Večer je započela poslovičnim kašnjenjem, oko 22 sata, nastupom "Jan Ivelić Pele Dalmotion Band" - kvarteta sastavljenog pod palicama poznatog bubnjara Jana Ivelića Pelea. Ivelić je poznatiji u pop-glazbenim krugovima kao stalni prateći bubnjar Olivera Dragojevića, nego na jazz-sceni, gdje puno rjeđe nastupa - a nedostatak zajedničkih nastupa osjetio se pomalo i sinoć, ne samo u međusobnoj komunikaciji, nego i u bezidejnosti i nedostatku magije koja obično nastane među glazbenicima koji dugo i mnogo skupa sviraju. Veći je teret pao na saksofonista koji se u više navrata gestikulacijama potužio na poteškoće - koliko smo shvatili, zbog iscrpljenosti pluća - pa bi mu svakako bilo dobro da ostane na Lošinju preporučenih 3-6 tjedana, kako bi oporavio plućni kapacitet i vratio se u formu. Od "Dalmotiona" smo očekivali okus Dalmacije i emocije, kako nam je umjetnički voditelj festivala Zoran Jaeger Jex najavio, međutim ni Dalmacije ni emocija - dobili smo korektno "jammanje" koje bi, kroz nekoliko tjedana redovnog druženja, moglo prerasti u nešto zanimljivo.
Dvanaesti lošinjski festival jazza zatvorio je nastup talijanskih glazbenika okupljenih oko saksofonista Stefana Bedettija u "Stefano Bedetti Organ Group". Uz naslovnog umjetnika na saksofonu u sastavu nastupa i poznati talijanski orguljaš, Renato Chicco. Polagali smo velike nade u njihov nastup, nadajući se da je organizator sačuvao "šećer za kraj", međutim dobili smo jedan osrednji, profesionalno odsviran, ali ni po čemu osobit i pamćenja vrijedan nastup. Bez sumnje, radi se o vrsnim glazbenicima koji suvereno vladaju instrumentima i kadri su odsvirati što god, no izbor kompozicija koji se temelji na autorskim skladbama, bez poznatijih jazz-standarda (kod oba nastupa) rezultirao je neatraktivnim programom, pa je i reakcija publike bila vrlo mlaka, a kako je večer odmicala i publika se prorijedila. Umjesto oduševljenjem i pozivima na bis, posljednja večer lošinjskog jazz-festivala završila je pred malobrojnom publikom - tiho, u 0.30, rezolutnim "Good night!" Stefana Bedettija i nitko nije ni pomislio zatražiti još.
Svojevrsna je to metafora za cjelokupni lošinjski jazz-festival. Naime, nakon dvanaest godina postojanja, od njega ni ne očekujemo više, a trebali bi. Grad koji nema drugih glazbenih festivala i koji aspirira prema luksuznom turizmu treba i zaslužuje jači i bolji jazz-festival. Pritom mislim prije svega na izbor poznatijih jazz-imena i profesionalniju organizaciju festivala. Naime, današnji jazz-festival ležerno je okupljanje prijatelja i poznanika oko umjetničkog voditelja Zorana Jexa Jegera i bez sumnje se tu radi o zanimljivim i kvalitetnim glazbenicima koji su kadri zabaviti publiku i napraviti dobar jam session. Međutim, to nije dovoljno da bi bilo festival i to nije dovoljno da privuče ljubitelje jazza na otok, pa čak ni da napuni gledalište postojećim gostima i žiteljima.
Netko bi mogao prigovoriti i nedostatak koncepta odnosno usmjerenja ovog jazz-festivala, s obzirom na to da smo vidjeli različite glazbene pravce i raznovrsne glazbenike - osobno mi se sviđa to eksperimentiranje i širina koja obuhvaća i rubne dijelove jazza, od rocka i bluesa do suvremenog i eksperimentalnog jazza. Međutim, evidentan je nedostatak poznatih jazz-glazbenika koji će izvoditi jazz-klasike - poglavito u vokalnom jazzu, a koji su mamac za publiku i koji imaju potencijala dovesti ljubitelje jazza na otok. Jednostavno rečeno, nedostaju jaki headlineri, a nedostaju zato što oni koštaju.
Dvanaest godina trajanja je rezultat upornosti i rada koje poštujem i podržavam, međutim u usporedbi s prvim izdanjima festivala evidentno je urušavanje i pad kvalitete programa. Ako ovako nastavi, lošinjski festival jazza kroz par godina postat će tek jam-session bliskih prijatelja Jexa, na razini malo bolje animacije u nekom klubu ili na hotelskoj terasi. A ne mora biti tako. Bilo bi sjajno vidjeti iskorak i evoluciju festivala prema kvaliteti.
Lošinj kao destinacija treba i zaslužuje jak jazz-festival koji će biti "must-go" za ljubitelje jazza, kao što je Motovunski filmski festival "must-go" za ljubitelje filmske umjetnosti ili Teatar "Ulysses" na Brijunima za ljubitelje teatra. Na Gradu i sponzorima je da prepoznaju taj potencijal i podrže jazz-festival, odnosno adekvatno investiraju u njegovu budućnost, na korist i užitak gostiju i stanovnika otoka Lošinja.
