Večer je solo-nastupom otvorio Darko Jurković Charlie, riječki jazz-gitarist poznat po specifičnom stilu sviranja na dvije gitare, tzv. "two hand tapping", po uzoru na američkog gitarista Stanleyja Jordana. U prvom dijelu nastupa izveo je više autorskih skladbi i jazz-standarda prezentirajući svoju neobičnu tehniku sviranja koja je zapanjujuće elegantna i rezultira bogatim zvukom. Čuli smo i za Porina nominiranu skladbu "Under the open sky", a zvukom nas je pronio od američkog Juga do Španjolske.
Koncentraciju i potpuni užitak u glazbi ometalo je tek nesnosno brujanje u zvučnicima i rezonancija u bubnjevima, koje tehničari, nažalost, do kraja večeri nisu uspjeli ukloniti.
Nakon prvih tridesetak minuta solo-nastupa, Darku Jurkoviću pridružili su se Alen Svetopetrić na basu i Siniša Banović na bubnjevima, te je repertoar kliznuo prema funku i modernijem zvuku. Činilo se da se navedeni trio taj dan po prvi put sastao, međutim to se nipošto nije očitovalo u zvuku - vrsni glazbenici izvrsno su se nadopunjavali i s puno uvažavanja pratili Darkove ideje i upute, te upotpunjavali svojim frazama i improvizacijama. Tek u stankama između pjesama, kod dogovaranja što je sljedeće, dalo se naslutiti da ne nastupaju redovito zajedno.
Nakon kratke pauze, oko 23.30 nastupili su Rolin Humes, mladići koji sviraju eklektični pop-rock-blues a mediji su ih zapazili kao pobjednike natjecanja "Blues Challenge Croatia" nakon čega su predstavljali Hrvatsku na prestižnom natjecanju "Blues Challenge" u Memphisu. Glazbeni krugovi već dugo bruje o Rolin Humes, sve češće nastupaju u klubovima i gostuju po festivalima, međutim put do hrvatske publike trnovit je, što se pokazalo i u Lošinju. Unatoč činjenici da jedan Lošinjan, Emil Bišćan, svira na basu ovog svehrvatskog benda, odaziv publike je bio mlak i uspjeli su popuniti tek oko pola gledališta ljetnog kina V. Nazor. To, međutim, nije spriječilo Rolin Humes da naprave izvrstan koncert i predstave nam svoju glazbu u najboljem svjetlu. A kakva je to glazba? Kao što je frontmen/klavijaturist Robert J. Hudolin i sam rekao, nisu oni jazzeri i nije to jazz, ali rock i blues koji kombiniraju s mjestimičnim pop-melodičnim refrenima bliže je jazzu nego klasičnom pop-rocku ili bluesu. Osamnaest minuta duga "I don't wanna know what I don't wanna know" puna je kontrasta i možda je ogledni primjer njihove glazbe - koja vam se svidi ili ne. Nazočnu publiku je opčinila. Prava je šteta što atmosfera nije bila klupska, jer glazba "Rolin Humesa" naprosto zove na ples, pa je nekolicina gledatelj(ic)a jednostavno ustala i zaplesala.
Prava je šteta i što publike nije bilo više - razumljivo, sezona je, vikend, smjena turista, ljudi rade itd. - međutim, "Rolin Humes" je dragulj hrvatske scene pred kojim je velika i svijetla budućnost. Na trenutke podsjete na "Black Keys" ili britanske indie-bendove - nastupom i samouvjerenošću, a donekle i zvukom koji je, jednostavno rečeno, moćan. Da su iz Britanije, već bi bili "headlineri" na većim glazbenim festivalima, međutim obzirom na tržište s kojeg dolaze do toga je još trnovit put, ali "Rolin Humes" su svakako glazbeno otkriće koje treba pratiti i podržati.
