Četrdesetak članova obitelji došlo je čestitati svojem najstarijem članu, koji je unatoč visokoj dobi prilično dobrog zdravlja i umirovljeničke dane provodi aktivno. Upravo je iz njegove obitelji potekla ideja da se obavi ovaj razgovor - iako barba Ive nije želio da se pretjeruje, mnogo je toga što zaslužuje biti zabilježeno.
Lovrića sugrađani najčešće povezuju isključivo s Puntom Križa, a tek malobrojni znaju da je rođen u Novalji na otoku Pagu, 1. listopada 1926. godine. Njegovi roditelji Blaž i Katarina, rođena Kučić, vjenčali su se 1923. godine, a nakon toga doselili u Puntu Križa. Novalja je tada bila sirotinjsko selo, u kojem se živjelo od ovčarstva i trgovine vinom. Punta Križa nudila je za nijansu više, ali i ondje su Lovrići živjeli uglavnom od poljoprivrede. Kao jedno od sedmero djece (s tim da su dvoje umrli kao djeca), uz oca je i mali Ivan kopao vrt, radio kreč i ugljen, te barkom prevozio drva. U Punti Križa završio je pet razreda osnovne škole.
Kako kaže, u njihovom selu uoči i za vrijeme II. svjetskog rata nije bilo dramatičnih događaja težine onih u većim creskim i lošinjskim mjestima. Iako je bilo i onih koji su "navijali" za talijansku stranu i onih koji su podržavali hrvatsku/jugoslavensku opciju, Lovrić iz tog doba ne pamti veće ekscese. "Tada nismo ništa znali o politici, već smo se bavili svojim poslovima. Od trinaeste godine radio sam s tatom i s vremenom čak počeo voditi obiteljske poslove. Mladi su bili u ratu, pa sam, za hranu, išao kopati po vrtovima drugih obitelji", prisjeća se. O tadašnjim prilikama dosta govori crtica iz mladosti - ulovivši dvije kune u Punti Križa, njihove je kožice prodao u Osoru, a potom od zarađenog otišao u Nerezine na uzimanje mjere za svoje jedino odijelo - pa natrag u Puntu Križa, sve to pješke.
Poslije rata namjeravao je ploviti, ali kako nije imao matrikulu, a interes za pomoračkim poslovima bio je velik, morao je promijeniti planove, pa se 1945. našao u miliciji u Malom Lošinju, dok je Istra još bila pod okupacijom. Uslijedio je dobrovoljni odlazak na omladinsku radnu akciju izgradnje željezničke pruge Šamac - Sarajevo, što je smatrao "odskočnom daskom" za buduća zaposlenja. Slijedilo je zaposlenje u lošinjskom Đačkom domu na mjestu ekonoma, pa rad u opskrbi trgovina, pisarski posao u Kotaru, a tek s 23 godine otišao je na odsluženje vojnog roka, tada trogodišnjeg. Naime, prije toga, stanovnici Istre i Kvarnera bili su "na čekanju", do konačnog sporazuma kojima je potvrđeno pripajanje ovih krajeva Jugoslaviji. Za vojnog roka u Slavonskom Brodu i Brežicama predloženo mu je članstvo u Partiji, koje je prihvatio, kako kaže, da se ne nađe "na crnoj listi".
Prodavali i po 50 kila škampi u jednoj večeri
Poslije vojske, tražeći posao u kojem bi bio u kontaktu s ljudima, zaposlio se u trgovini "Ribomaterijal" koja je odlično poslovala opskrbljujući brodogradilište i ribare. Ovdje je ostao jedanaest godina, a onda je preuzeo restoran "Turist" na Kročati.
"Restoran je vodila 'Jadranka', pa Đino Mužić, nakratko Sergio Perkić, zatim Božo Jukić. Tada je restoran bio otvoren samo sezonski i nije im išlo najbolje. Između dva propala restorana - 'Za kantuni' i 'Turist' odabrao sam Kročatu i već prve godine, za Božić 1964. godine, proslavili smo se s bakalarom 'na bjanko'. Bila su to druga vremena; tada je obitelj mogla nedjeljom izaći na večeru. Nedjeljom bismo izvrtili po pet-šest janjaca. Iz Cresa smo nabavljali škampe od Cadića (nadimak ribarske obitelji Hržić, op.a.) i znali smo prodati po 50 kg u jednoj večeri, a jedne večeri smo prodali čak 120 jastoga. Sa Silviom Muškardinom i Gverinom Letićem kupio sam koću 'Sotorišće' kako bih imao osiguranu ribu", prisjeća se Lovrić, koji je svojevrsnu pomoć imao i u stalnim posjetiteljima, starim Lošinjanima, koji su pjesmom nerijetko animirali prolaznike i tako restoranu pojačavali promet. Vodio je restoran i tijekom turistički slabih ranih devedesetih godina, sve do 1998. i umirovljenja, s tim da je u međuvremenu bio i predsjednik otočnog udruženja obrtnika.
U drugom nastupu - državni prvak
U danima kada je taj sport bio mlad, Ivan Lovrić bavio se podvodnim ribolovom; kao sportaš i kao organizator, pa je bio i među organizatorima prvog Svjetskog prvenstva, održanog 1957. u Malom Lošinju. "Ispočetka se nisam natjecao, ali sam išao u ribolov s veterinarom Zvonkom Balenovićem. Bio sam blagajnik 'Udice', a onda nastupio na prvom Novogodišnjem kupu gradova, 1960. godine", kaže nam Lovrić koji je već sljedeće godine postao prvak Jugoslavije, a na Kupu gradova 1961. u paru s Vladom Balenovićem osvojio prvo mjesto. Godinu kasnije s Dubravkom Balenovićem osvaja Želeov memorijal u Poreču, a od aktivnog podvodnog ribolova oprostio se na Kupu gradova 1963. godine, nastupajući za švedski Söderhamn, pridružio se švedskom ribolovcu koji je došao sam i nije imao partnera za ekipu.
Osim podvodnim, bavio se i lovom na kopnu, iz čega su mu preostale uspomene na vesele nedjelje, često daleko zanimljivije po druženjima uz iće i piće, nego po lovačkim rezultatima.
U umirovljeničkim danima, posljednjih godina nažalost kao udovac, Lovrić se vratio korijenima; oko obiteljske kuće sadi povrće i začinsko bilje, na Kovčanju obrađuje masline. Sudjeluje u aktivnostima Zavičajnog društva "Puntari" - pišući za "Puntarski fuoj" i demonstrirajući izradu ugljena i, osobito, izradu vrša od šipa (Juncus acutus) za ribolov. Društveni život s godinama se sveo na minimum... "Zadovoljan sam životom, skućio sam kćeri, još da je žena živa... Lijepo je što me unuci skoro svakoga dana nazovu i to mi predstavlja veliku satisfakciju!", zaključuje naš sugovornik.
