Rođen 27. listopada 1922. godine u Cresu, sin Marka Fatute (obiteljskog nadimka Zuban) i Nike rođ. Grižan, poput svojih vršnjaka morao je odmalena pomagati u poljoprivredi i ribolovu, a još je u osnovnoj školi upoznao svoju buduću suprugu Pjerinu Medarić. Uz školu, rad i pjevanje u crkvenom zboru, ostajalo je vremena za zabavu, pa i provokacije prema karabinjerima - policajcima Kraljevine Italije koja je tada držala ove otoke pod okupacijom.
Mobilizirala ga je talijanska vojska, tada već naveliko u ratu na Sredozemlju, te je službovao na krstarici "Montecuccoli".
"Zapravo smo više bježali nego što smo se borili. Kapitulacija Italije me zatekla u Tarantu, mislili smo da ćemo već sutradan moći poći kući, ali došli smo pod komandu Engleza i otplovili u La Vallettu na Malti, pa u Aleksandriju. Kasnije smo se vratili u Taranto, pa u Monopoli. Jedne noći skupina nas nekoliko Hrvata i Slovenaca, među kojima su bila još dva Cresana, Nikola Bakija i još jedan, uspjela je ukrasti komandantov brzi čamac i pobjeći na Vis k partizanima. Do tada smo mislili da su nam neprijatelji samo fašisti i Nijemci, a onda su nam rekli da se partizani bore i protiv ustaša, belogardista, nedićevaca...", ispričao je Fatuta u razgovoru za Otočki vjesnik prije nekoliko godina.
Sada pod Titovom komandom, na Visu je proveo mjesec dana, a onda sa svojom jedinicom krenuo u oslobađanje juga Dalmacije i Crnogorskog primorja, pa onda na sjeverni Jadran.
"U aprilu 1945. uplovili smo u Beli. Ja i Bakija smo od komandanta zatražili da nas pusti da odemo u Cres, tri godine nismo bili doma, ipak je to naš otok, no odobrio nam je jedino da pošaljemo kartuline kući... Prvog maja 1945. oslobodili smo Opatiju i priredili veliku feštu u dvorani hotela 'Kvarner'. Nastavili smo dalje, detonirajući podmorske mine po Kvarneru, prema Plominu. U Plominu smo prenoćili i stigla nam je naredba da krenemo pješke kroz Istru, prema Trstu. Onda smo se povukli do Savudrije, gdje nas je dočekao 9. maj - pad Njemačke i kraj rata", prepričao je Fatuta.
A poslije rata? "U Cresu je prvi predsjednik Narodnog odbora bio Josip Rodinis, koji je izgubio dva sina u ratu, a u međuvremenu su tijekom rata odvedeni i ubijeni brojni naši odbornici. Imenovali su me početkom 1947. godine predsjednikom Kotara i preselio sam u Mali Lošinj".
Današnjim nazivljem, to znači da je kao 24-godišnjak postao gradonačelnik, gotovo sigurno najmlađi u povijesti ovih otoka. U razdoblju poslijeratne bijede stanovništva i državne ekonomske politike u velikom raskoraku sa stvarnim stanjem na terenu, Fatuta je bio u najužem krugu ljudi koji su na otocima nastojali obnoviti gospodarski, pa i kulturni i sportski život. Njegov je potpis na odluci o osnivanju najvećeg lošinjskog poduzeća "Jadranka".
Sljedeća dužnost bila mu je mjesto direktora tada poslom zatrpanog brodogradilišta u Cresu, potom je bio predsjednik Kotarskog narodnog odbora Cres-Lošinj - u tom svojstvu dočekao je jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita za njegova jedinog posjeta Lošinju, 1953. godine. Nakon što su 1963. creska i lošinjska općina spojene u jednu, bio je potpredsjednik, te se za stalno vraća u Mali Lošinj. Ono što nije stigao u burnoj mladosti, obavio je kao 46-godišnjak, diplomiravši na Upravnoj školi u Zagrebu.
Kao umirovljenika, moglo ga se vidjeti u dugim šetnjama otokom, a i u visokoj dobi zadržao je vedar duh, što će najviše nedostajati njegovim najbližima i poštovateljima. Posljednji ispraćaj bit će u utorak, 17. ožujka u 16 sati na groblju u Malom Lošinju.
