Akademiju je otvorio malološinjski župni zbor izvedbom „Ave Maria” Louisa Dietscha, nastalu na melodiju Jacquesa Arcadelta. U uvodnom dijelu svečane akademije voditeljica programa Tanja Popec povela je razgovor s Ileanom Brčić koja je 1976. godine vodila program svečane akademije u prigodi 300. obljetnice početka gradnje malološinjske župe. „Bila sam tada mlada djevojka, imala sam 20 godina i studirala na drugoj godini Pedagoške akademije u Rijeci. Tadašnji župnik, pokojni mons. Anton Toljanić, upitao me bih li željela voditi tu važnu svečanost. Bila sam iskreno počašćena njegovim povjerenjem i, naravno, prihvatila sam”, prisjetila se Brčić. „No, imao je za mene još jedan poseban zadatak. Zamolio me da za tu prigodu naučim pjevati Schubertovu „Ave Mariju“. Uputio me pokojnom mons. Benvinu u sjemenište u Rijeci, gdje sam pohađala satove pjevanja kako bih što bolje pripremila tu izvedbu.” Brčić se prisjetila harmonija na kojem je svirala sestra Ksaverka Škunca, plave suknje i majice s dolčevitom koje je te večeri nosila te treme koja je popuštala kako je program odmicao. Među brojnim točkama programa morala je, kako je ispričala, najaviti i samu sebe. „Danas, dok ponovno stojim na ovom mjestu, sve mi se te uspomene vraćaju. Vrijeme kao da je na trenutak napravilo krug. Ispred mene je ponovno ista crkva, isti oltar, ali iza mene je punih 50 godina života, uspomena, susreta i svega onoga što nas kroz život oblikuje.” Osobno sjećanje povezala je s iskustvom naraštaja lošinjskih obitelji. „Slavimo i sve generacije koje su je gradile, čuvale, obnavljale i ispunjavale svojim molitvama. Slavimo ljude koji su u njoj krstili svoju djecu, sklapali brakove, slavili blagdane, pronalazili utjehu u teškim trenucima i dijelili radost u onim sretnima.”
U godini 160. obljetnice rođenja Vittorija Craglietta, lošinjskog skladatelja i glazbenika koji je 40 godina bio orguljaš u malološinjskoj župnoj crkvi; na akademiji su izvedene dvije njegove skladbe - „Gaudeamus omnes” za zbor i orgulje, te lošinjska himna „A Lussino” (Lošinju) na tekst R. Cherconija. „Gaudeamus omnes” otpjevao je ženski zbor Zajednice Talijana iz Malog Lošinja, koji nosi skladateljevo ime, dok je Puhački orkestar „Josip Kašman” izveo instrumentalnu inačicu lošinjske himne. U programu akademije nastupili su i mladi domaći glazbenici Jakov Vidulić, Josipa Vidulić i Ana Stopar te su izveli skladbu „Zdravo, Zvijezdo mora”.
Povjesničarka umjetnosti Irena Dlaka tijekom akademije održala je predavanje „Sveti Martin i Mala Gospa – dvije župne crkve Maloga Lošinja” u kojem je povezala je povijest dvije crkve s razvojem naselja i njegovim okretanjem pomorstvu. Podsjetila je da se Mali Lošinj u prvom sačuvanom spomenu iz 1398. navodi kao “Lussino minori“, dok ga glagoljske matice bilježe kao Malo Selo. Opisala je kako su stanovnici, isprva vezani uz gospodarstvo Osorske komune, s vremenom postajali vlasnici brodova te širili plovidbu i trgovinu izvan sjevernog Jadrana. Prema izlaganju Irene Dlake, malološinjska je župa utemeljena 1662. godine. Osorski biskup De Rossi darovao joj je moći sv. Romula, koje su iduće godine stigle iz Rima i bile pohranjene u crkvi sv. Martina. Lošinjani su tu crkvu, sagrađenu sredinom 15. stoljeća, proširili, podigli joj zvonik i opremili je sa sedam oltara od pozlaćena drva. Dok su još uređivali svoju prvu župnu crkvu, 1676. započeli su gradnju crkve Rođenja Blažene Djevice Marije na Ravnicama, na padini brda Kalk, današnjega Kaštela. Kao vjerojatan razlog gradnje Dlaka je navela širenje naselja preko brda prema novoj luci u uvali Baldagušta.
„Uoči blagdana Male Gospe 1727. moći sv. Romula su u svečanoj procesiji prenesene iz župne crkve sv. Martina u crkvu Rođenja Marijina zbog početka radova na njenom povećanju”, rekla je Dlaka. Moći su ostale u crkvi Rođenja Marijina i nakon što su 1766. završeni radovi na crkvi sv. Martina. U međuvremenu je od 1757. do 1761. znatno preuređena i crkva Male Gospe. Dobila je današnje pročelje, prostranu sakristiju i zvonik sa satom i kipom arkanđela Mihaela. „Kada ju je 1761. godine osorski biskup Bernardi (po drugi put) posvetio, crkva Rođenja Marijina izgledala je više-manje kao i danas”, istaknula je. Kako je raslo naselje oko nove luke, Crkva rođenja Marijina postupno je preuzimala ulogu župne crkve. Dio Lošinjana i dalje je želio zadržati sjedište župe kod sv. Martina, gdje je 1800. započela još jedna obnova. Radove su prekinula ratna previranja, a 1807., za kratkotrajne engleske okupacije Lošinja, iz crkve je nestala oltarna pala na kojoj sv. Martin na konju daje dio plašta siromahu. Pala nikada nije pronađena. Od stare je crkve naposljetku sačuvano svetište, preuređeno u grobljansku kapelu. U njoj je 1851., kako je navela Dlaka, slavljena prva misa nakon 1800. U međuvremenu je crkva Rođenja Marijina i formalno postala malološinjskom župnom crkvom. Govoreći o crkvi i prostoru oko nje, Dlaka je podsjetila da natpis nad glavnim ulazom bilježi obnovu pročelja 1840. godine. Današnji je izgled Pjacal dobio 1867., kada su za popločenje nabavljene crne ploče iz Kastva i bijele s Brijuna. U zgradi uz trg od 1855. do preseljenja u luku 1881. djelovala je državna Pomorska škola, a 1885. obnovljene su stube koje Pjacal povezuju s glavnim gradskim trgom u luci.
„Crkva se oduvijek gradila, održavala i opremala milodarima vjernika. Oni najsiromašniji sudjelovali su radom svojih ruku”, rekla je Dlaka. Među imućnijim je darovateljima izdvojila Šimuna Žaževića, koji je 1730. od venecijanskoga kipara Alvisea Tagliapietre naručio oltar Svetoga Križa s monumentalnim raspelom. Istaknula je da su imena mnogih darovatelja i autora umjetnina još nepoznata te da je obljetnica potaknula pomnije istraživanje povijesti crkve. Na kraju je izrazila nadu da će 2027. javnosti moći predstaviti prvu monografiju posvećenu malološinjskoj župnoj crkvi.
Nakon predavanja o povijesti premijerno je prikazan i film „Gradimo živu Crkvu“ kojeg su snimili učenici srednje škole iz Malog Lošinja članovi filmske sekcije pod mentorstvom časne sestre Ružice Dodig koji suvremenim filmskim metodama prikazuje povezanost povijesti malološinjske župe s današnjim vjerskim životom.
Nakon predavanja i projekcije filma Lovro Sorić otpjevao je skladbu „Kao sunca sjaj”, dok je Katarina Begić, učenica četvrtog razreda gimnazije, kazivala je poetski tekst „Tu sam” autorice Ane Begić. U ovom recitalu župna crkva govori o sebi u prvom licu. Pamti krštenja i vjenčanja, svečano ruho i sklopljene ruke, ali i ljude koji su u njoj tražili utjehu. Njihove molitve u tekstu stanu u nekoliko riječi, od „Daj” i „Molim te” do „Oprosti” i „Hvala”. „Stojim. Slušam. Čuvam.” Tim kratkim rečenicama recital povezuje trajnost građevine s prolaznošću ljudskog života. Kroz recital Crkva govori o otajstvu tijela i riječi te poziva čovjeka da dođe i pokloni se.
Učenici šestog razreda malološinjske osnovne škole Rene Lukša, Marina Gazilj, Roko Katalinić i Kai Gršković na akademiji su kazivali stihove pjesme „Blaženoj Djevici Mariji od Porođenja” autorice Marije Krulić. Pjesma vodi od stare crkve u uvali svetog Martina do nove trobrodne crkve na Brdini. Od gradnje prelazi na pojedinosti koje vjernici prepoznaju u njezinoj unutrašnjosti, od glavnog oltara posvećenog Marijinu rođenju do tabernakula i kora na kojem uz orgulje pjeva župni zbor. Pjesma završava zahvalom onima koji skrbe o crkvi te molitvom Gospi da čuva župljane.
Dječji zbor župe na akademiji otpjevao je „Moja crkva, Božji dom”, za koju je tekst napisala Ana Begić, a glazbu Ana Stopar, dok je zbor časnih sestara Ančela otpjevao „Veliča”.
U završnom obraćanju na kraju svečane akademije malološinjski župnik don Robert Zubović govorio je o odluci Lošinjana da podignu novu župnu crkvu kada je dotadašnja postala premala za vjernike. „Na izgradnji nove župne crkve nisu se štedjeli. Otvorili su svoja srca i svoje riznice te darovali svoje siromaštvo i bogatstvo za ovu crkvu koja se gradila kroz pola stoljeća a i više. Darovali su za Boga, za Krista, za vjeru, za svoj Lošinj.”
Martinov susret s promrzlim prosjakom povezao je u svom govoru s brigom za ljude u potrebi. „Krist je ugrijao Martinovo srce da bi on ne samo svojim plaštem već i svojom ljubavlju kao pastir grijao duše tolikih zahlađenih srdaca”, rekao je župnik. Govoreći o smislu obljetnice, Zubović je podsjetio na naraštaje svećenika, redovnica i laika koji su pridonosili liturgijskom životu župe, od sakristana i orguljaša do pjevača, ministranata, čitača i članova bratovština: „Crkva je mjesto u kojemu se mi hranimo Božjom Riječju i Kruhom nebeskim. Za vrijeme liturgije mi se izgrađujemo u hram Božji. Slaveći ovu obljetnicu želimo staviti naglasak na liturgiju. Ljepota liturgije, priprema za liturgiju treba biti briga i uzor za svakoga člana žive Crkve”. Zajedništvo vjernika povezao je sa slavljenjem euharistije. „Volio bih da u našim srcima nikada ne nestane ljubavi prema Domu Gospodnjemu i da nam u usnama uvijek budu prisutne riječi psalmiste ‘Obradovah se kada mi rekoše, hajdemo u dom Gospodnji’”, poručio je župnik zahvalivši se svim sudionicima akademije i kao voditeljici Tanji Popec, a večer je završila hrvatskom marijanskom himnom „Zdravo Djevo”.
Proslava blagdana sv. Martina
U župnoj crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije u Malom Lošinju u srijedu je svečanim misnim slavljem obilježena 350. obljetnica početka gradnje crkve i proslavljen blagdan svetog Martina, zaštitnika grada. Misu je predvodio krčki biskup Ivica Petanjak u suslavlju s umirovljenim krčkim biskupom Valterom Županom, svećenicima rodom iz Malog Lošinja, svećenicima koji su pastoralno djelovali u ovoj župi te svećenicima Creskog i Lošinjskog dekanata. Zbog loših vremenskih prilika nije održana tradicionalna procesija koja je trebala krenuti od crkve svetog Martina i proći gradskim ulicama do župne crkve.
U homiliji je biskup Petanjak povezao početak gradnje župne crkve 1676. godine s odgovornošću današnjih naraštaja za život župe. Napomenuo je da se ne zna ni približno koliko je stanovnika Mali Lošinj imao u vrijeme početka gradnje. Prema podatku koji je iznio, mjesto je 1771. godine imalo oko 1.700 stanovnika u 200 domova. „Žarko bih želio znati što su ljudi govorili prije 350 godina kad se počela graditi ova crkva koja je i za današnje prilike velika. Koliko ih je bilo za, a koliko protiv? Kakvi sve komentari nisu izgovoreni?“, zapitao se biskup. Dodao je da su tadašnji vjernici možda bili svjesniji značenja takve građevine i svetopisamske misli da se Bogu daje najbolje. „Crkva se ne gradi radi svećenika i župnika, koji dolaze i prolaze, nego radi žitelja koji ovdje žive. Vas, vaših pređa i vaših potomaka“, rekao je Petanjak. Istaknuo je da značenje takve građevine za grad prepoznaju i ljudi koji nisu vjernici. Od brige za crkvu kao građevinu prešao je na pitanje kako vjernici brinu za zajednicu koja se u njoj okuplja.
Biskup Petanjak: Pod krinkom pobožnosti mogu se unositi nemir i podjele
„I građevina i pojedinac i zajednica mogu biti predmet divljenja i ljepote, a mogu biti i ruševina i razvalina“, rekao je biskup. Tu je sliku povezao s riječima svetog Pavla iz Prve poslanice Korinćanima o Isusu Kristu kao temelju na kojem se gradi Crkva. Različitim materijalima kojima se zida dočarao je kako svaki vjernik svojim životom sudjeluje u toj gradnji: „Svatko će u tu građevinu koja se zove Crkva, zajednica vjernika, ugraditi samog sebe takav kakav jest, ali uvijek na istom temelju, Kristu“. Petanjak je podsjetio i na podjele među korintskim kršćanima, od kojih su se jedni pozivali na Pavla, drugi na Petra, treći na Apolona, a neki su govorili da su Kristovi. Upozorio je da se i pod krinkom pobožnosti mogu unositi nemir i podjele.
„Obljetnica početka gradnje ove crkve treba posvijesti važnost gradnje i održavanja crkve kao mjesta susreta, ali i naše osobne i zajedničke izgradnje. Treba izgrađivati sebe i treba izgrađivati zajednicu. To ide paralelno. Međusobno se izgrađujemo. Izgrađeni pojedinci izgrađuju zajednicu i izgrađena zajednica stvara jake pojedince.“ Govoreći o zajedništvu, biskup se osvrnuo na odnose među ljudima koji dijele svakodnevicu: „Moderna sredstva u trenutku nam omogućuju komunikaciju s cijelim svijetom, ali nismo u komunikaciji sa sobom i s onim s kime živimo. Tako blizu, a tako daleko. Daleko od sebe i daleko od drugih". Kao konkretne načine obnove zajedništva naveo je sudjelovanje na nedjeljnoj euharistiji, vjeronauk, zauzetost u liturgiji i Caritasu, život po sakramentima te vjerničko svjedočenje u društvu. Osobna izgradnja i odnosi s drugima, istaknuo je, traže svjestan trud i spremnost na odricanje.
Poseban dio homilije biskup Petanjak posvetio je svetom Martinu. Smjestio ga je u četvrto stoljeće, u vrijeme kada su jenjavala progonstva kršćana, te ga prikazao kao primjer čovjeka koji je u takvim okolnostima cijelim životom svjedočio svoju pripadnost Kristu. Tri službe koje su ga oblikovale sažeo je izrekom „Vojnik na silu, biskup po dužnosti, a monah po izboru“. U vojsci je Martin, prema biskupovu tumačenju, stekao disciplinu i osjećaj odgovornosti za povjerene mu ljude. Nakon vojne službe izabrao je monaški život, a godine molitve i kontemplacije pripremile su ga za izazove biskupske službe. Petanjak je spomenuo i predaju prema kojoj se Martin, želeći izbjeći tu službu, sakrio među guske, koje su ga odale gakanjem. U Martinovu biskupskom djelovanju istaknuo je naviještanje evanđelja, pomaganje siromasima i mirenje zavađenih. Osvrnuo se i na otpore s kojima se Martin susretao tražeći od svećenstva život i obrazovanje primjerene službi. Vraćajući se slici dobrih temelja na kojima je građena malološinjska crkva, Petanjak je upitao bi li Martin bio dobar redovnik bez iskustva iz mladosti i bi li se mogao nositi s izazovima biskupske službe bez godina molitve. „On je izgrađivao sebe, ali su i njega izgrađivali svi oni s kojima je živio: i vojnici i redovnici i koji su ga voljeli i koji su ga klevetali“.
U završnici homilije biskup Petanjak pozvao je okupljene da obljetnica svoj nastavak dobije u svakodnevnom životu, počevši od obitelji: „Neka ovaj jubilej ne prođe s ovim danom i ne bude zapamćen samo po vanjskoj proslavi, nego da svi, počev od naših obitelji usvojimo pravilo: nema napretka ni na kojem polju u životu bez rada na sebi, odgovornosti i strpljivosti s drugima“. Govoreći o snazi koja je vjernicima potrebna za takav život, vratio se ulozi župne crkve kao mjesta okupljanja, slušanja Božje riječi i slavljenja sakramenata. „Trebaju nam mjesta zajedničkog okupljanja, potrebna nam je riječ Božja, treba nam hrana i snaga svetih sakramenata, treba nam Isus Krist.“
Homiliju je zaključio riječima o tome čemu župna crkva služi današnjim Lošinjanima. „Crkva nije ovdje radi turista nego radi nas da u školi Kristova evanđelja postignemo svrhu svoga života, moleći, radeći i gradeći kršćansko zajedništvo i društvo u kojem živimo.“
Na kraju mise malološinjski župnik don Roberto Zubović pozdravio je sve nazočne vjernike, biskupe i svećenike. Supružnici Renzo i Zorica Vidulić u ime svih malološinjskih župljana uručili su krčkom biskupu Ivici Petanjku umjetničku sliku s prikazom župne crkve Rođenja Blažene Djevice Marije, autorice Lucije Lovrečić.
Kardinalova čestitka
Kardinal Josip Bozanić uputio je vjernicima i građanima Maloga Lošinja čestitku u povodu 350. obljetnice početka gradnje župne crkve.
Kardinal je izrazio radost i zahvalnost Bogu zbog velikoga župnog jubileja. Posebno je istaknuo značenje njegova obilježavanja na blagdan svetoga Martina, zaštitnika Grada. U osvrtu na povijest župe podsjetio je da su Lošinjani u 17. stoljeću započeli djelo koje će ostaviti dubok trag u crkvenoj i društvenoj povijesti njihova grada. Gradnju nove župne crkve povezao je s prijelazom iz uvale sv. Martina prema uvali Augusta, odnosno Val d’Augusto, naglasivši da je time otvoreno novo poglavlje u razvoju zajednice: "Taj prijelaz nije značio prekid s prošlošću, nego otvaranje novoga poglavlja u razvoju zajednice. Oko nove crkve postupno je rastao Mali Lošinj, koji će se razviti u značajno pomorsko, turističko, gospodarsko i upravno središte".
U odnosu dvije lošinjske crkve kardinal prepoznaje i dublju duhovnu poruku: "Između tih dviju crkava proteže se povijest jedne zajednice, njezine vjere, njezina rada i nadanja te ljubavi prema vlastitomu zavičaju", poručio je. Posebno mjesto u čestitki zauzima štovanje Blažene Djevice Marije, duboko povezano s poviješću Lošinja, pomorstvom i obiteljskim životom. Kardinal podsjeća da je župna crkva posvećena Marijinu Rođenju, koje naviješta zoru spasenja i dolazak Isusa Krista, dok zavjetna crkva Navještenja Blaženoj Djevici Mariji na Čikatu, Annunziata, čuva uspomenu na vjeru lošinjskih pomoraca i njihovih obitelji. „Kolike su ondje molitve izgovorene prije odlaska na more, kolike su majke, supruge i djeca preporučivali Mariji svoje najmilije i zahvaljivali za njihov sretan povratak! Marijina majčinska blizina povezivala je one koji su odlazili i one koji su ostajali, one koji su plovili dalekim morima i one koji su ih na Lošinju čekali“, napisao je. U dvjema malološinjskim Marijinim crkvama tako se, prema kardinalovim riječima, susreću nada u Božju budućnost i pouzdanje u njegovu prisutnost u svakidašnjem životu.
Obraćajući se obiteljima, kardinal ih je pozvao da budu otvorene životu te mjesta molitve, međusobnoga poštovanja i praštanja. Za župu je poželio da bude duhovni dom u kojem će djeca i mladi otkrivati ljepotu vjere, rasti u odgovornosti i ljubavi prema zavičaju. Pritom je izričito uključio i odseljene Lošinjane te ljude koji su u novije vrijeme na otoku pronašli svoj dom: „Neka u tome zajedništvu svoje mjesto uvijek nalaze i oni koji su se odselili te oni koji su u novije vrijeme među vama pronašli svoj dom. Najdragocjenija baština koju možemo ostaviti novim naraštajima nisu samo lijepe i sačuvane crkvene građevine, nego živa vjera, ljubav prema Bogu i čovjeku te osjećaj pripadnosti zajednici“.
Čestitki posebno osobno obilježje daje kardinalovo sjećanje na vlastitu svećeničku službu u Malom Lošinju i proslavu održanu prije pola stoljeća.
„Prije pedeset godina, 1976., kao mladi svećenik i župni vikar u Malom Lošinju imao sam radost s vama slaviti 300. obljetnicu istoga spomena. Tada nisam mogao slutiti koliko će me životni, svećenički i biskupski put tijekom sljedećih desetljeća ponovno povezivati s dragom malološinjskom župom“, napisao je kardinal Bozanić. Prisjetio se i kasnijih povrataka među Lošinjane, najprije kao krčki biskup, a potom kao zagrebački nadbiskup i kardinal. Predvodeći liturgijska slavlja, kako ističe, uvijek je iznova doživljavao blizinu i zajedništvo. Njegovo zahvalno sjećanje obuhvaća obitelji, djecu i mlade, starije vjernike, svećenike, redovnike i redovnice te brojne ljude s kojima je dijelio vjeru i svakodnevicu župnoga života.
Posebno se spomenuo onih koji su u međuvremenu preminuli: „Mnogi su već prešli prag vječnosti, ali ostaju prisutni u molitvi i Božjem zajedništvu s nama, nosimo ih u našemu zahvalnom spomenu, po dobru koje su činili i vjeri koju su prenijeli novim naraštajima“.
Kardinal je istaknuo da mu, kada se u mislima vraća u Mali Lošinj, pred oči dolaze prije svega ljudi: pokojni članovi zajednice, današnji nositelji života župe i grada te novi naraštaji koji tek stupaju na životni put. Zajednička vjera u Isusa Krista i pouzdanje u Marijin zagovor povezuju ih i danas. Mariji je povjerio obitelji, osobito djecu i mlade, starije i bolesne, pomorce i putnike te sve koji svojim radom pridonose dobru Maloga Lošinja. Tim je riječima pridružio i osobnu poruku trajne povezanosti s lošinjskom zajednicom. Na završetku čestitke izrazio je želju da obljetnica bude ohrabrenje za budućnost i poticaj na produbljivanje vjere i povezanosti s vlastitim korijenima.
