Susjedi od djetinjstva - ona iz kuće br. 8, on iz kuće br. 10, išli su skupa u školu, igrali se kao djeca. Završivši školu, on je radio u električnoj centrali na otoku, a u potrazi za boljim životnim standardom, kao osamnaestogodišnjak odlučio je otići u Ameriku, pobjegavši, bez najave, najprije preko Jadrana, u Anconu, u vrijeme dok još nisu bile otvorene granice Jugoslavije i Italije. Gordana Pavoković, autorica monografije o Iloviku, zabilježila je i njihovu priču.
"Ona je ostala razočarana i mislila da je simpatični mladić koji je s njom volio plesati, ali koji se nikad nije izjasnio o svojoj ljubavi prema njoj, otišao zauvijek. Ali, mladić ju nije zaboravio, iz Italije joj je dvije godine slao pisma, sve dok nije došlo vrijeme da su se otvorile granice i da se, ako si imao neki razlog, moglo s vizom otputovati u Italiju. Pisma su dugo putovala, po četrdeset dana, a u jednom od njih napisao je da će joj reći jednu tajnu ako mu odgovori. Odgovorila je, a on je je potom napisao: 'Ja bih želio tebe ženit'!' Nives je uspjela doći u Trst, smjestila se kod tete, skrivala se od policije jer joj je istekla viza. Jedan policajac im je rekao da im, s obzirom da Nives nema dokumente, biskup može dozvoliti vjenčanje. Njemu su rekli da je ona trudna i sve je bilo brzo gotovo. Nakon tri mjeseca u Italiji, ustali su rano ujutro, a s obzirom da bi policija dolazila oko osam sati, oni su već u 6.30 otišli u Muggiu i obavili vjenčanje. Još su dvije godine potom živjeli u Trstu, a 1956. zajedno su otišli u Ameriku, gdje im je teta osigurala apartman u Astoriji. Franko se zaposlio kao autolimar i vremenom osigurao obitelji novu kuću. U New Yorku su 1971. saznali za edukacijski program 'Bračni susreti' na kojima su parovi učili što znači ljubav, imati muža odnosno ženu, što znači zajednički život i kako trpjeti jedan drugoga. I iznenadili su se kad su ih pitali žele li oni raditi kao voditelji 'Bračnih susreta'. Iako nisu govorili dobro engleski, pristali su i krenuli voditi tečajeve. Kako su bili uspješni voditelji, zvali su ih i u Opatiju i Zagreb, a potom su nastavili držati tečajeve u Italiji. Zbog 'Bračnih susreta' dobili su poziv da se presele u Kanzas, što su i učinili. Franko je nastavio raditi i svoj posao, a Nives je radila dodatne razne poslove kao krojačica i u osiguranju", iz razgovora sa slavljenicima zabilježila je Gordana Pavoković.
Kasnije, Nives Jelić počela je s vođenjem grupa iz Amerike u Međugorje, tijekom rata u Hrvatskoj prikupljali su donacije za pomoć domovini, da bi u novije vrijeme, po proglašenju epidemije koronavirusa i promjena u svakodnevici koje je to izazvalo, bračni par odlučio vratiti se na Ilovik, pa sada u zavičaju provode umirovljeničke dane, što u uređenju kuće i vrta, što u ribolovu.
