"Samo nas Hrvati mogu razumjeti. Tako su mi znali govoriti. U Krakowu, u Poljskoj, volontirala sam za izbjeglice iz Ukrajine. I živjela sam s Ukrajinkama i spavala u istim uvjetima kao one, dijeleći hranu s njima. Naučile su me da Ukrajina ima svoj jezik, međutim, kako je bila dio SSSR-a, svi su u školama morali učiti ruski jezik. Zato mi kažu: 'Mi njih razumijemo, oni nas ne'. Naučili su me i da su Kozaci - oni s čuperkom na vrhu glave – zapravo Ukrajinci i otplesali su mi ukrajinski narodni ples hopak koji su zapravo prvi plesali ukrajinski Kozaci, tako je nastao i kozačok, danas poznat kao kazačok. Nisu nikada govorili nešto kao: mi i oni, jer svatko od njih ima majku Ruskinju, a oca Ukrajinca, ili obrnuto. Zato su bili strašno zatečeni ratom. Govorili su u čudu: 'Pa mi smo braća! Zašto nam to rade?'", prepričava Kornelija Mužić, koja je dijelila sobu s Ludmilom, umirovljenom psihologinjom iz Černihiva.
"Iako koristi štaku za hodanje, čim bi čula da stižem na pauzu, digla bi se i požurila da pred mene stavi topli obrok, i svaki dan tako. Podijelila bi sa mnom dvije šake kuhanog ječma ili tjestenine, uvijek s kriškom kruha, nekad smo podijelile i jednu rajčicu ili po pola šalice mlijeka. Od ljubavi kojom je spravljena, ta je hrana bila savršeno ukusna. Znala je zašto sam tu i da nemam pravo na besplatnu hranu. Tako mi je, posežući u svoju kartonsku kutiju s doniranom hranom željela zahvaliti za moj besplatni rad za Ukrajinu. Izbjegli Ukrajinci imaju pravo na tople obroke u šatorima u gradu, ali kako je njezino hodanje otežano, donosili bi joj hranu u sobu ili bi je sama pripremala ili bi joj susjedi iz zgrade na njezinu najveću radost donijeli teglicu s borščem, juha od cikle. Ti ljudi koji ništa nemaju, toliko su zahvalni da osmijehom daju cijelo bogatstvo od kojeg bih često dolazila do suza, ganuća. Na ulici sam nepoznatu ženu pitala za neku lokaciju. Odvela me je tamo, a kad je čula da volontiram, zagrlila me i poljubila: 'Hvala ti za našu Ukrajinu'. Na drugom mjestu, žena mi je poklonila krpenog anđela u bojama zastave i rekla: 'Neka te čuva'. Treća mi je poklonila razglednicu sa slikom ukrajinske borbe protiv Rusa i velikom osobnom zahvalom za Ukrajinu. Četvrta, ona koja me je naučila tko su Kozaci, pokazala mi je čašicu sa slikom i rekla: 'To su Kozak i djevuška, ovo je za tebe!'. Svako jutro pomagala sam Poljaku Jaroslawu otvoriti nove kutije pristigle donacije. Od jutra do večeri, svaki dan, i vikendom, od početka rata, volontira za Ukrajinu zaprimajući donacije svega: odjeće, obuće, posuđa, dječjih igračaka, dječje literature, dječjih kolica - pa i ona za blizance, madraca, posteljine, deka, popluna, a bilo je tu i lampi, slika, ogledala, zatim toaletnih potrepština i konzervirane hrane, pa čak i 'Podravkin' sok od rajčice. Nekih dana stigle bi samo banane, puno banana koje je trebalo pojesti unutar dva dana. Ukrajinka Ira je napravila tortu od tih banana, Ludmila čaj i sutradan su počastile nas volontere. Ljudi su nevjerojatno ljubazni, jednostavni, srdačni, dragi", prepričava sada već dugogodišnja stanovnica Cresa, a rodom s vinkovačkog područja, što bi mogao biti jedan od razloga za naročito razumijevanju onih koje pogađa rat.
"Rad u uredu bio je raznolik. Prevodila sam na hrvatski jezik vapaj Zaklade za donacijama, jer priljev sredstava ne prati pojačane izbjegličke dolaske/potrebe. Osim toga, 10 milijuna izbjeglica s istoka na zapad Ukrajine treba i krevet, pokrivač, hranu, lijekove, higijenske potrepštine. Pakirala sam donacije medicinske opreme posebno za bolnice u Ukrajini i posebno za bojišnice, bili su tu i paketići kolostruma za bebe u dječjim bolnicama. Rafal, Poljak koji vodi cijelu ovu poljsko-ukrajinsku suradnju pod nazivom 'U-work', pakirao je sa mnom dronove za vojsku, pancirke, baterije za noćni hod šumom i donirane silne vakumirane preparate prve pomoći za front, koji se odmah stavljaju na ustrijelnu ranu ili na teže ranjeni dio tijela. Cijena svake te vakumirane šprice s lijekom za prvu pomoć na ratištu je po 50 eura, kao i cijena te posebne gaze s preparatom za ustrijeljeni ili teže ranjeni dio tijela. Bilo je tu svakojakih bolničkih instrumenata, a često sam nailazila na odjeću s imenom nekog europskog liječnika koji je svoju radnu odjeću poslao na front.
A ona zgrada, raketiranog središnjeg dijela, koju smo često gledali na televiziji - e, s druge strane tog dijela je stanovala moja druga cimerica, Halina (čitaj: Galina) iz Mariupolja. Nakon što su bombe dvadeset dana neprestano padale na grad, otišla je. Ima 36 godina, kćer od 18 godina i psa i neku minimalnu invalidsku penziju. Multiplu sklerozu liječi posebnim eksperimentalnim lijekovima u Kijevu, a prije toga mora tamo na pretrage... Za koji dan joj istječe zaliha lijekova koju ima uz sebe. Rafal, koji uz sav posao mirno svakog ponaosob gleda u oči i sasluša svačije potrebe, povest će je onim kamionima što noću idu za Ukrajinu, po novu dozu. Ona je sretna da će moći ići po lijek, ali istovremeno i zabrinuta kako ostaviti kćer na tri noći, jer i ja odlazim, u stan dolaze dva muškarca, a nijedna soba nema ključa. Međutim, s druge strane grada, jedna Alina, čuvši moju priču o njoj potpuno nepoznatoj Halini koja mora po lijek u Kijev, poručuje joj po meni: 'Neka računa na mene dok je odsutna, njezina kćer može živjeti sa mnom'.
Popodnevima sam volontirala u knjižnici gdje su Poljaci ustupili veliki prostor za izradu maskirnih mreža za tenkove i druga vojna vozila i opremu, za snajperiste, za logistiku, na frontu. Iz tvornica za šivanje vojnih uniformi, stizale su nam ogromne količine otpadnih komada te tkanine. Izrezivali smo trake na vrlo ekonomičan način i uplitali ih u čvrstu mrežu. Površina kamuflažne mreže za tenk koji je ujedno i nosač protuavionskih raketa iznosi 100 m2. Na takvom tenku živi/ratuje i Ženja, Alinin nećak iz Harkiva. Njezin muž je pokrenuo cijelu ovu proizvodnju i osmislio razboje za izradu mreža. Svitlana je inženjerka biotehnologije iz Kijeva. Ona se domislila kako iz otpadnog, besplatnog, materijala izrezivati trake da narastu na duplu duljinu i kako ih uplitati. Svi ostali dolaze, dolaze i rade zajedno: Poljaci, Ukrajinci, muškarci, djeca, žene. Tamara, Marina, Oksana, Sašenjka, Tetyana, Olga, Luda, Viktorija, Ana, Marta, Ludmila. Olena može samo dva sata, ali onda dođe njezina dvanaestogodišnja kćer Aleksandra i nastavi još dva sata, a Alina odmah poslije posla dolazi i radi stalno, sve dok se knjižnica ne zatvori, svaki, baš svaki dan od početka rata, jer se nada ako isplete još jedan metar – možda će baš taj zaštiti njezinog nećaka Ženju. Kad ispletu maskirnu mrežu, lijepo je slože i prije otpreme na nju stave po onog krpenog anđela – da ih čuva.
Dva, ranije najavljena muškarca su došla u naš stan: visoki otac Konstantin s povezom oko glave i 10-godišnji Mišenjka. Konstantin se brine o autističnom sinu. Čovjek je doživio moždani udar, pao, ozlijedio glavu, nije bilo mjesta za njega u bolnici i tako su smješteni kod nas. Rafal ih je ujutro došao osobno obići i zatekao dijete samo u sobi koja je zaudarala na mokraću. Pozvao je policiju, hitnu, socijalnu službu i sve koga već treba u takvoj situaciji. Za to vrijeme odvijala se još jedna tiha nevidljiva milost. Halina je nahranila dijete, Natalija, Ukrajinka, majka troje djece, donijela mu je igračke i nježno mu pričala pa potom i okupala dijete. U skladištu za donacije 'U-work', našle su nove suhe gaćice i hlačice za dječaka, presvukle ga, osušile kosu, igrale se s dječakom koji nije bio svjestan događanja, presvukle krevet, spakirale ga i, dok ne nađu oca koji je u bunilu svoje bolesti krenuo tražiti sina (koji je spavao pored njega!), dječak će biti smješten u odgovarajuću ustanovu.
U Krakowu postoji akcija 'Zupa dla Ukrainy'. Svi stanovnici grada koji to žele, mogu skuhati i u tegli pasterizirati juhu za izbjeglice. Takvi volonteri dobiju na vrata sve potrebne namirnice za kuhanje juhe. Odaziv je silan.
Dok sam volontirala u glavnoj zgradi, svakih nekoliko dana bismo morali napustiti zgradu jer je stizala obavijest da je postavljena bomba. Ukrajinci bi na to ostajali mirni – naučili su tako svakodnevno živjeti u Ukrajini. Nakon što bi pirotehničari provjerili, sutradan bismo nastavljali volontirati, a izbjeglice su nastavile dolaziti po najnužnije za život.
Na glavnim trgovima u Krakowu dva puta svakodnevno održavaju se govorne demonstracije protiv ruskog nasilja nad Ukrajincima. Iako je bilo jasno da su se za ovaj prikaz žrtava silovanja koristile crvenom bojom, posebno je teško bilo gledati te mlade djevojke u košuljama, kojima je ta boja tekla niz noge. Demonstracije su se održavale i pred ruskim zamračenim veleposlanstvom, a na balkonu nasuprot ruskog veleposlanstva, od početka rata stajao je natpis: 'Građani Rusije! Ne dajte Putinu da uništi Rusiju! Ne dajte Putinu da ubije vaše sinove!'", govori nam Kornelija Mužić.
