Inače ima ugovore od po četiri mjeseci, ukrcao se još prošle godine, 24. studenog u Guayaquilu u Ekvadoru, a tek je prije malo više od tjedan dana ponovo prešao kućni prag. Na brodu je trebao biti do druge polovice ožujka, no odmah je tražio da na ostane malo dulje, kako bi mu dani odmora zahvatili veći dio ljeta. Ipak, nije očekivao da će morati ostati toliko dulje. Iskrcao se u Tarragoni (Katalonija), pa preko Barcelone, Frankfurta i Zagreba doputovao na Lošinj.
Vidulić je zapovjednik na stranom tankeru od četrdesetak tisuća tona nosivosti, a veliku većinu posade čine Filipinci, uz ponekog Rusa, Ukrajinca i Rumunja, a odnedavno su se u posadi počeli pojavljivati i Kinezi. To mu daje uvid u situaciju u kojoj su se našli pomorci s različitih krajeva svijeta: "Puno pomoraca je u neugodnoj situaciji. Kroz svibanj se govorilo da je 250 tisuća pomoraca na brodu dulje od ugovora i da se nešto mora poduzeti. Na brodovima dolazi do zasićenja i popuštanja pažnje, te je potrebna svježa krv. Istina, nekim firmama ovakva situacija i odgovara jer štede na troškovima puta, no stisnuo ih je ITF - u Hrvatskoj ga predstavlja Sindikat pomoraca Hrvatske - da moraju to riješiti. Srećom, ja sam na solidnim firmama, pa nije bilo većih problema, ali nisu svi na sjajnim firmama i nemaju svi dobre ugovore. Jedan je Filipinac imao ugovor od devet mjeseci, a sada je na brodu već dulje od godinu dana. Kažu da u jednom trenutku na svim brodovima ima ukupno 1,2 milijuna pomoraca, a skoro četvrtina njih čekala je na povratak kući", kaže Vidulić.
I na svakodnevicu života na brodu odrazile su se epidemiološke mjere. "Iako smo mi na brodu odvojeni, pa ne bismo trebali imati koronavirus, ipak smo redovno, dvaput dnevno mjerili temperaturu i slali podatke firmi. Nije bilo 'sumnjivih', no jednoga člana posade, Filipinca, uhvatila je upala slijepog crijeva kada smo bili u Novorosijsku. Ondje su ga operirali i kako je bio pred krajem ugovora, trebao je nakon operacije direktno krenuti kući. No, kako nema letova, do daljnjega je ostao u Rusiji", prepričava Vidulić i nastavlja: "Inače nam dolazi nadzor s kraja, ali sada se sve riješavalo preko kompjutera, pa je bilo vrlo malo pravog dodira s vanjskim svijetom. Nismo smjeli silaziti s broda. Opskrba nam je bila redovna; svakih mjesec dana dobivali smo provištu, a svakih petnaest dana svježe povrće, no onda su nam javili da moramo uzimati za dulje vrijeme... U mojoj firmi nisu rezali plaće, a nismo nigdje zastali - redovno smo obavljali iskrcaje i ukrcaje. U nekim firmama bilo je zastoja, što smo vidjeli u Grčkoj."
Srećom, u eri interneta kontakt s najbližima nije toliki problem kao ranije, a slobodno vrijeme kratili su raznim hobijima, filmovima, glazbom, subotom i malim feštama na brodu, uz vino i pivo u količinama koje dozvoljava firma. "U posljednje vrijeme na brodu sam se uhvatio kviza preko Facebooka, slagalica, stolnog tenisa, košarke (Vidulić je svojedobno bio jedan od zapaženijih lošinjskih košarkaša, op.a.), dizanja utega... Volim znanje, ne volim gubiti vrijeme na playstationu i sličnom", zaključuje lošinjski pomorac za kojime je gotovo četiri desetljeća pomorskog staža, a planira biti kod kuće do druge polovice kolovoza, iako je pomalo zabrinut zbog najava novog širenja pandemije u jesen. Za razliku od kolega na putničkim brodovima, za njegovo radno mjesto ne bi smjelo biti problema.
