"Ova kampanja nastala je kao reakcija na svima poznat događaj u Zadru, kada je djevojčica bila sustavno silovana od strane nekolicine mladića i kada se sudac sramotno ponio prema svemu tome. Ovim fotografijama, poemom i tekstom želimo ukazati i na sustav koji žrtve dodatno traumatizira tražeći od njih da iznova prolaze kroz traumu, dokazujući da su žrtve nasilja. Prevelik je broj žena, mladih i djece koji nikada ne prijave zlostavljanje zbog straha od zlostavljača, ponižavanja od okoline, predrasuda, osuda, ispitivanja, upiranja prstima, kleveta... Želimo ukazati na to da žrtva ne treba sebi tražiti pogreške i opravdanja za zlostavljača, izlike za nasilje, jer izlike za to nema. Želimo žrtvama nasilja ukazati na to da imaju pravo tražiti i dobiti zaštitu bez straha od reakcija okoline, želimo im stvoriti okruženje u kojemu će nakon traume biti sigurni", kaže organizatorica Natalija Marelić Tumaliuan.
Kao znak podrške akciji, na fotografijama Igora Neuhauslera su Natali Selmanović, Lana Bakija, Anita Obradović, Ariana Obradović i Aura Tumaliuan, poemu je napisao Emir Asani, a tekstove kojima su popraćene fotografije Snježana Klopotan.
Uzmi sada sve
Uzmi kao što si oteo
moje ne
Uzmi sve poljupce
Sve dodire
Sva vjerovanja
Koja sam ti dala
Sve moje strahove
Demone
Od kojih si najveći
Gazi zbog kontrole i moći
Izruj mi dušu
Zgrabi me za gušu
Istuci me
Ispljuni
Uzmi sada sve
Oskvrni snove
Preispitaj motive
Nosi suknje
Hodaj sama
Budi dama
Svali težinu na me
Uzmi, uzmi sve
Nosi sada sve
Dok možeš
Jer ja sam jaka
I preživjet ću
Kišu metaka
Što takvi kao ti
Sikću i bacaju
U moje lice
Odgoja s ulice
Tko su žrtve
A tko pravi krivci
Nosi sada sve
Jer ništa više
Nećeš dobiti od mene
Ni trunku snage
Ni pogled molećiv
Ni strah
Ni dah
Ništa
Uzmi sada sve
Kao što uze moje ne
Nosi ga na duši
Skrletno i oštro
Poput moje usne
Uzmi to ne
Živi u carstvu
Njegove sjene
Svaki put kad
Čuješ ne
Sjeti se mene
"Rekao je da me voli! Ali lagao je..."
"Muž zaklao ženu i raznio se bombom", "Ubio i zapalio suprugu i majku", "Mladići godinu dana grupno silovali maloljetnicu", "Seksualno uznemiravanje na poslu trpi gotovo 50% žena", "Vršnjaci tukli curicu jer je siromašna i prijetili da će ju zaklati"... samo su neki naslovi iz medija koji ukazuju na velike razmjere nasilja u Hrvatskoj. Iza tih strašnih naslova kriju se lica zlostavljača, najčešće običnih ljudi koji ne izazivaju pozornost jer su to bliska lica oca, majke, supružnika, partnera, kolega na poslu ili u školi... No lice žrtve, bez obzira na spol i godine, uvijek je isto – fizički i emocionalno duboko ranjeno. Žrtva je uvijek ta koja je izložena sumnjama, kojoj se ne vjeruje i koja treba dokazivati da se nasilje prema njoj dogodilo. Zastrašujuće je što je za mnoge jedini siguran dokaz da je bila zlostavljana onaj najgori – ako iz nasilnog odnosa ne izađe, odnosno ako je mrtva.
"Rekao je da ću dobiti promaknuće! Ali lagao je..."
Zlostavljanje i seksualno uznemiravanje na poslu, vršnjačko nasilje, zlostavljanje djece u obitelji, obiteljsko nasilje i silovanje najčešći su slučajevi široko rasprostranjenog nasilja po cijeloj Hrvatskoj, no samo manji broj njih završi na sudovima. Ako se žrtva odluči progovoriti i izložiti se sramoćenju, mučnim i dugotrajnim sudskim postupcima i osudi okoline, ne preostaje joj mnogo nade jer je Hrvatska je nedavno proglašena najkorumpiranijom državom u EU-u, s najvećim brojem sudaca po glavi stanovnika u cijeloj Europskoj uniji, no istodobno s najgorim rezultatima kada se radi o stjecanju povjerenja javnosti, potvrđivanju integriteta i neovisnost sudova i zalaganju za vladavinu zakona.
"Izašla sam vani s prijateljicama. Činio se drag! Ali nije bio..."
Hrvatska je još uvijek strogo patrijarhalna i konzervativna zemlja u kojoj svaki peti stanovnik smatra da je nasilje u obitelji privatna stvar koja se mora rješavati unutar obitelji, opravdava se ili negira rodno uvjetovano nasilje, a mnogi imaju stav da je žrtva sama kriva za silovanje ako je bila pijana ili drogirana ili je nosila "provokativnu odjeću". U državi u kojoj se nasilje glorificira vlada mentalitet nasilja prema onima koji su u poziciji manje moći, uzroci nasilja opravdavaju se ponašanjem i izgledom žrtve, pravosuđe štiti zlostavljače i zlostavlja žrtve izlažući ih daljnjoj viktimizaciji, glasnogovornik suda optužuje medije da "nepotrebno dižu tenzije" pišući o silovanju djevojčice, zlostavljači sa svojim prijateljima i rođacima u maloj sredini nastavljaju držati žrtvu i njezinu obitelj u stalnome strahu, a svjedoci okreću glavu na drugu stranu dok nasilnik žrtvi razbija glavu i brišu njezinu krv kako bi prikrili njegov zločin.
"Opet sam pogriješila? Ali gdje..."
Roditelji su tobože zgroženi informacijom da starija i jača djeca u školi zlostavljaju mlađu, ali zanemaruju činjenicu da nasilje počinje već u jeziku, u govoru ponižavanja i verbalnog, pa potom i fizičkog zlostavljanja koje djeca doživljavaju u roditeljskom domu. Mlade ljude trebamo učiti da prvi partnerov šamar počinje već u trenutku kada kaže: "glupa si", "nisi zaslužila ništa bolje", a da su masnice po licu i tijelu i izbijeni zubi započeli već s prvim šamarom. Trebamo im dati jasnu poruku da je svaki oblik nasilja krajnje neprihvatljiv te da i kao pojedinci i kao društvo moramo uvijek biti na strani žrtve. Naša šutnja i ignoriranje pridonose nastavku zlostavljanja i jačaju položaj zlostavljača, neovisno je li to nečiji roditelj, šef na poslu, ugledni političar, policajac ili svećenik, školski kolega ili bučan i agresivan pojedinac u lokalnom kafiću ili klubu.
"Netko će doći, netko će nas čuti! Ali nema nikoga..."
Kako bismo izgradili suosjećajno društvo s razvijenim sustavom pružanja psihološke i pravne pomoći žrtvama, njihove zaštite i sprječavanja nasilja, na svakome od nas je odgovornost da odgajamo psihički zdravu i nenasilnu djecu, da prijavljujemo svaki slučaj zlostavljanja s kojim smo upoznati te da u svojoj sredini razvijamo ozračje nenasilja i pokazujemo nulti stupanj tolerancije na nasilje i govor mržnje. Ključni korak je na hrvatskome pravosuđu koje mora evoluirati iz korumpiranog u učinkovito tijelo koje će nedvosmisleno osuditi nasilje, a zlostavljače kazniti jer u protivnom nasilje postaje normalno i žrtve ga ne prijavljuju u strahu da se ionako neće ništa promijeniti.
