Koja su četiri glavna razloga za lošinjski politički "status quo", odnosno novu, treću izbornu pobjedu Garija Cappellija i HDZ-a?
1. Opozicija
Od stranaka koje imaju vlast na državnoj i županijskoj razini, SDP-a i HNS-a, ipak se očekuje više. U četiri godine njihovi su predstavnici u Gradskom vijeću bili nedovoljno kritični i tek uoči ovih izbora donekle su zaoštrili retoriku, pa se katkad doimalo da su veća oporba Siniša Dakić-Barichievich i Živko Zuber, potpisnici četverogodišnjeg pakta s HDZ-om.
Manevriranje SDP-a, čija je središnjica u "pet do dvanaest" smijenila Petra Goleša i dala kormilo Ljiljani Rukonić, sigurno im nije pomoglo. Dalje, PGS i IDS su četiri godine spavali i nisu imali praktično niti jedan javni nastup. Koalicija se tek pretposljednjeg dana kampanje sjetila važnog problema sigurnosti u Malom Lošinju.
Nesumnjivo je aktivniji u kritici vlasti bio HSLS-ovac Rudolf Ivković, no bez stolice u Vijeću kritike naprosto nisu imale težinu. Ivković je vodio silan medijski rat protiv Garija Cappellija, no uz njega je na brojnim press-konferencijama trebao sjediti netko konstruktivan, s jasnim prijedlozima, a kako takvoga nije bilo blizu ili nije postojala želja da bude blizu, sve je ostalo na destrukciji.
Lošinjska opozicija tako ostaje u potrazi za vođom i dok se takav ne pojavi, svi će njihovi izborni pokušaji ostajati uzaludni. Pitanje je žele li uopće vlast?
2. Mobilizacija
I na razini Hrvatske, poznato je da HDZ ima najveću mobilizacijsku moć. Građani skloniji lijevim opcijama poslovično su skloniji promišljanju i preispitivanju. Ako zaključe da kandidati ne zaslužuju njihov glas, na izbornu nedjelju ostat će kod kuće. S druge strane, kod HDZ-ovih birača toga nema - izlazak na izbore za njih je obveza.
3. Startna pozicija
Baš kao što se u svakoj utrci s prve startne pozicije lakše stiže do pobjede, tako je i na izborima puno lakše doći do pobjede ako se vlast otprije drži. Otkada je izbora, gotovo da i nema primjera nekorištenja vladajuće pozicije za pripremu novog mandata. Zadržimo se na primjeru javnih radova, čiji se završeci tempiraju na predizborno vrijeme.
4. Populizam
Gari Cappelli je majstor političkog zanata - nema tog događaja na kojem se neće pojaviti, osjetiti "puls" okupljenih i reći koju riječ. Ako je među umirovljenicima požalit će se na vlastitu dob, ako je među esulima govorit će na talijanskom, ako je na nogometnoj utakmici poviknut će na suca, a kada županija ili država uvedu neku nepopularnu mjeru, naglasit će krivnju protivničke stranke.
Tu igru od lošinjskih političara jedino on zna igrati.
