Ova praizvedba, naručena upravo za Osorske glazbene večeri, obol je temeljnoj ideji osnivača Daniela Marušića da u Osoru pokuša uprizoriti i glazbeno-scenska djela te da potiče praizvedbe hrvatskih skladatelja u Osoru. Najavljena je kao djelomično kostimografirana "poluscenska izvedba" u kojoj nastupaju i poznata nam lošinjska lica, opera je zaintrigirala mnoge i privukla veliki broj znatiželjnih, uz već vjernu osorsku glazbenu publiku, te je crkva bila dupkom puna.
"U traganju za plavom pticom" komorna je opera u osam slika inspirirana bajkovitim dramskim tekstom "Plava ptica" Mauricea Maeterlincka. Priča je to o Annabelle i Bertramu, dvoje mladih koji dobivaju nagradno putovanje u nepoznato, te ih vila pošalje u potragu za "plavom pticom". Tako započinje "put što duše spaja u pletenicu s dva kraja". Putovanje koje ih vodi kroz zemlju sjećanja, kraj raspjevanih grobova koje uprizoruje klapa "Čikat", potom kroz oluju i duboku šumu u kojoj caruje prastari hrast mučen reumom... Kao u svakoj bajci, mnogo je hiperbola i nestvarnih likova, poput dvorca koji im nudi nargilu, psa i mačke koji se brinu o reumatičnom hrastu, te konačno kraljica svjetla koju je svojim koloraturnim sopranom utjelovila Lidija Horvat Dunjko.
Kao animirani film?
Glazba je protkana mediteranskim štihom i relativno melodiozna. Daleko od "Male Floramye", ali na trenutke zabljesne neka glazbena fraza koja doista podsjeti na Tijardovića ili Alfija Kabilja. Tijekom cijele izvedbe nisam se mogla oteti dojmu da bi ova cijela opera sjajno funkcionirala kao animirani film, s nizom fantastičnih likova i glazbom koja me podsjetila na japanske anime.
Tome su doprinijeli i sjajni kostimi koje su izradile studentice diplomskog studija Tekstilnog i modnog dizajna, Dora Črnjević, Marija Milković i Nikolina Vidović. Jednostavni (možda čak i jednokratni) kostimi skrojeni od celuloznog materijala oslikani su tako da ilustriraju likove, kao u crtanom filmu.
Libreto je gotovo infantilno jednostavan, s mnogo ponavljanja i onomatopeje, tako da su i djeca lako pratila radnju ove opere. Osam slika nije mnogo i relativno se brzo izmjenjuju. Katkad je nedostajalo razgovjetnosti, osobito kod soprana i tenora, što je njihove dionice učinilo nešto monotonijim i naizgled predugim. Za razliku od njih, dionice basa i baritona bile su divne i beskrajno zabavne. Osobito žalopojka reumatičnog hrasta (Toni Nežić, bas) i vapaji Bertrama "Zraka, zraka!" (Matija Meić, bariton).
Prekrasan sopran Tanje Ruždjak tek je u posljednjoj ariji zablistao punom snagom, dok je koloraturni sopran Lidije Horvat Dunjko ostao nekako suspregnut.
Ipak, ovo nije bila opera za djecu. Ovo je bila punokrvna opera s univerzalnom porukom da, u ovom bučnom i užurbanom svijetu, vrijedi uzeti nekoga za ruku i otputiti se u potragu za "plavom pticom", leći u pijesak i brojati oblake.
Impresivno finale s polifonim izgovaranjem čarobnih riječi koje se stope u glasno cvrčanje cvrčaka, tako tipično za ljeto na našim otocima, nametnulo je pitanje ne bi li ova opera puno bolje funkcionirala na otvorenom? Svakako bi bilo zanimljivo vidjeti punu scensku izvedbu ove opere na nekoj pozornici pod zvijezdama. Tko zna, možda bi to mogla biti opera o našem otoku? Možda je plava ptica upravo među nama...
