Zamišljeno je da približno po mjesec dana provedu u otočnim sredinama, ovdje pronađu inspiraciju i rade na djelima kojima će predstaviti ne samo sebe, nego i ovaj kraj viđen kroz književničku prizmu. Tako se u Belom smjestila Olja Savičević Ivančević, u Cresu Damir Karakaš, u Malom Lošinju Tea Tulić, a na Susku Bekim Sejranović.
U Malom Lošinju, porazgovarali smo s Teom Tulić, Riječankom za kojom su knjige "Kosa posvuda" (2011.) i "Maksimum jata" (2017.). Zajedno sa Sejranovićem, predstavit će se lošinjskoj publici na književnoj večeri 20. travnja u Muzeju Apoksiomena.
Kako je došlo do vašeg angažmana u ovom projektu?
- Koliko sam upoznata, organizatori su birali autore različitih senzibiliteta, koji već pišu kratke priče i objavljuju ih, te koji su prepoznatljivi u javnosti i imaju širi društveni utjecaj. Na Kvarneru je raspoređeno petnaestoro pisaca i spisateljica, a meni su bili ponuđeni Susak i Mali Lošinj. Odlučila sam se za Lošinj, zato što tu ipak imam veći prostor kretanja, mogu sjesti na kavu u kafić i proučavati ljude. To ispunjava moju potrebu za usamljivanjem "u gužvi". Svakako, intrigirao me i Susak pa odluka nije bila laka.
Dogovoreno je da napišem kratku priču, u EPK-u su htjeli da iz projekta izađe petnaest kratkih priča, inspiriranih mjestima na sjevernom Jadranu. To nije i kraj; postoji ideja da priče, kada budu objavljene, a bit će objavljene i na engleskom jeziku, preuzmu i umjetnici iz drugih disciplina i od njih dalje naprave nešto svoje. Teme priča su ostavljene na izbor autorima.
Kako protječe lošinjski spisateljski dan?
- Imam fleksibilno "radno vrijeme", biram kad ću raditi, kod kuće uzimam i višemjesečne pauze, a ovdje je drugačije. Tu sam na spisateljskom zadatku i zapravo sam intenzivno počela pisati tek prije neki dan, jer sam prva dva i pol tjedna samo išla naokolo, udarala kilometre, prikupljala informacije i tražila motive koji bi me zaintrigirali za priču. Bilo je dosta "praznog hoda", da tako kažem, imala bih tek bilješku-dvije na dan, jer ovdje je i lijepo čisto boraviti, a tek u drugoj polovici ove rezidencije počela sam upoznavati ovdašnje ljude i stvarati priču. Za osjetiti priču, pronaći je, ipak treba malo vremena. Vjerujem da bi se i mnogi moji kolege složili s time. Događa se da, dok pišem, često imam jednu viziju priče, no kada dođem do pola, shvatim da sam napravila nešto posve drugačije od zamišljenog, krenula u drugom smjeru.
Kakvu je inspiraciju dosad pružio Lošinj?
- Fokusirala sam se na nekoliko motiva koje sam našla na Lošinju, a jedan od motiva je figura Dame iz Čikata u Lošinjskom muzeju. Ta je figura emotivno i misaono djelovala na mene. Moram priznati da sve donedavno nisam baš komunicirala s ljudima na otoku, ne svojevoljno, nego naprosto nisam srela ljude s kojima bih lakše ušla u dublji razgovor - dijelom je to i moj problem, jer nisam uvijek ekstrovertna. Susret s djelatnicom u muzeju bio mi je važan u tom smislu.
Ali valjda, kako to i inače u životu biva, i za prave susrete i povezivanje s ljudima treba vremena. Sad me već neki ljudi ovdje i prepoznaju. Jako volim otoke, boraviti na bilo kojem otoku izvan sezone. Došla sam 21. ožujka, bilo je hladno vrijeme, desetak dana, ulice su bile pomalo puste, a onda je odjednom zagrijalo sunce, pojavili se prvi turisti, pootvarali se dućani, procvalo cvijeće, pojavili se madraci na napuhavanje i u tom momentu sam doživjela dinamiku turističkog života otoka i to ću prenijeti u svoj tekst. Ovo mi je prvi kontakt s Lošinjem, osjeti se turistički štih. Mali Lošinj je lijepo uređen, ugodan u svakom svom kutku, kao i Veli Lošinj u koji sam se također zaljubila. Vidi se da se ulaže u to da boravak ovdje u svakom smislu bude ugodan, da to nije samo ideja plaže i sunca. Ovdje bih boravila i ljeti, bez obzira na gužvu.
Koji vas motivi inače zaokupljaju?
- Dosad sam se u obje knjige bavila obiteljskom intimom i obiteljskim ulogama. Pošto mi je važno da se poigravam literarnom formom, tako sam se "igrala" i s obiteljskim ulogama, propitivajući ih. U drugoj knjizi sam fokus proširila na grad, kao malo širu intimu. To je moja svojevrsna posveta Rijeci i ljudima koji su na margini. Teme su bile dom, rad, rod, pripadanje i propadanje. Stvar je same proze; crpiš nešto iz svoje intime i iz intima ljudi koji te okružuju, a jednom kada to postane književni tekst, onda se to povinuje zakonima umjetnosti. Likovi i situacije počinju se mijenjati i prilagođavati samom književnom tekstu i odu u fikciju. A često se događa da jedan lik u tekstu bude kombinacija nekoliko stvarnih ljudi koje poznajem ili tek nazirem.
Od književnosti se u Hrvatskoj teško može živjeti; što još radite?
- U Centru za kreativno pisanje vodim radionicu pisanja "U potrazi za glasom". Prvi ciklus smo završili, a drugi će krenuti najesen. Moju radionicu su pohađale žene mlađe, srednje i zrele dobi, različitih profila zanimanja i različitih motivacija za pisanjem. Inače je zanimljivo da se na radionice pisanja žene odazivaju u većem broju. Većina ih se želi dodatno kreativno izraziti u životu, pa zato dolaze, te vole osjećaj grupnog rada, a kod manjeg broja njih se dogodi i želja za ozbiljniji pristup pisanju. Uskoro ću početi voditi i individualne radionice. A osim toga, trenutno žiriram za međunarodni natječaj za kratku priču "Lapis Histriae".
