Monika Leskovar, renomirana glazbenica koja violončelo koristi kao glazbeni instrument, a ne kao plesnu štangu, redovna je gošća festivala OGV. Zapravo više domaćin, jer svake godine u seriji od tri koncerta ugošćava prijatelje glazbenike s kojima priprema zajednički program. U prvom od ovogodišnjih koncerata partner joj je bio Petrit Çeku, izvrsni gitarist koji je prošle godine imao sjajan nastup s gitarskim kvartetom.
S programom koji su prethodnih dana izveli na velikom koncertu u Prizrenu, te u Kneževom dvoru na Dubrovačkim ljetnim igrama, Monika i Petrit nastupili su i pred osorskom publikom. Dvije sonate, jedna suvremena skladba za gitaru i violončelo, te niz španjolskih pjesama atraktivan su program koji je, uz poznata glazbena imena, privukao velik broj gledatelja, te je osorska katedrala bila puna.
Na početku, Sonata za violinu i continuo u d-molu, talijanskog skladatelja Arcangela Corellija, poznata i kao "La follia" prema istoimenoj portugalskoj glazbenoj temi koja je temelj za 24 varijacije u ovoj sonati.
"Kako je ovo lijepa muzika!", čulo se iz mraka prošaptano iskreno oduševljenje jedne sedmogodišnjakinje. I doista, u gotovo potpunom mraku i savršenoj tišini, lišena svih osjeta osim sluha, publika je bila potpuno posvećena glazbi i uronjena u nju.
Još je bolje zvučala druga, Sonata u a-molu za arpeggione i klavir Franza Schuberta, poznatija kao "L’Arpeggione". Skladana je za poseban instrument kojeg je bečki graditelj gitara i lutnji nazvao "gitara d’amore", a radi se o velikoj gitari koja se može svirati i gudalom - danas se uobičajeno izvodi na violi i violončelu, a sinoć smo je čuli u sjajnoj izvedbi gitare i violončela. Rapsodija suzdržanosti, tihih i prigušenih tonova, usporavanja i stišavanja do jedva čujnosti, demonstracija savršenog vladanja instrumentom i potpune kontrole. Na trenutke polagano i ljepljivo, kao topla ljetna noć u kolovozu, zatim zaigrano i dinamično, kao ljetni pjusak koji naiđe niotkuda i traje tek trenutak, pa opet nastupi spora ljetna sparina... Bilo je vruće, jesam li to već spomenula? Potpunu tišinu povremeno je remetio samo šum damskih lepeza, te prigušen dječji šapat: "Kako je meni ovo dobro. A tebi?"
U nastavku smo čuli Canzonu, suvremenog autora Srđana Dedića, te niz španjolskih pjesama. Najprije Intermezzo iz opere Goyescas, Enriquea Granadosa, a potom Sedam popularnih španjolskih pjesama Manuela de Falle. Pisane za gitaru u glas u obradi Darka Petrinjaka, violončelo više nego uspješno nadomješta glas, te "pjeva" uz gitaru i bez riječi. I dok je prvi dio programa bio lirski lijep i naglašeno romantičan zbog treperenja svijeća, u drugom dijelu programa - uz španjolsku glazbu romantika se istopila... Ostala je vrućina, uzavrela krv i boje Andaluzije, vosak koji se cijedi kao satovi na Dalijevim slikama i zeleni mjesec Federica Garcije Lorce - sve su nam to naslikali u kratkim potezima, kroz tih osam kratkih španjolskih pjesama.
Dobili smo jedan bis, tražili bismo još jedan, ali i glazbenici i publika vapili su za svježim zrakom, te smo milostivo jedni druge pustili u tamnu noć osvijetljenu svijećama. Bio je ovo prekrasan koncert. Možda bismo češće trebali naručiti nestanak struje ili se jednostavno sami iskopčati?
