Kakve su bile prve reakcije lošinjske publike na izložbu "Vježbe sjećanja"?
- Prekrasno, sve su to bili prijatelji, skoro pa obitelj, ljudi koje nisam davno vidio i oni mene, tako da je to bilo emotivno. Kombinacija toga da su došli vidjeti izložbu, ali i jedni druge. Bili su malo iznenađeni, očekivali su nešto konvencionalnije, ali reakcije su bile pozitivne, svidjelo im se, potaklo na malu misaonu igru. Bilo je mnogo upita - što je ovo, zašto ovo, što si time mislio - pa je trebalo i malo didaskalija, što je u redu. Postigao sam ono što sam htio i mislim da je koncept imao smisla. Osjetili su odnos između prošlog i budućeg, što je i glavna ideja cijele izložbe.
Tko su četiri "djetinjasto" nacrtana lika prijatelja, pred kojima su se mnogi posjetitelji zaustavljali?
- Danijel Vuljan, Josip Muškardin i ja, a četvrti je nacrtan zato što je s nama uvijek bio "još netko". Mi smo bili jezgra - a ovisno gdje smo bili i što radili, uvijek bi se još netko priključio. Da li bi to bio jedan ili više njih, ali uvijek bi bio još netko.
U našem razgovoru uoči izložbe rekli ste "tada je Lošinj bio naš", što pod tim podrazumijevate?
- Kao klinci, razmišljali smo "svijet je moj", imali smo osjećaj da smo bili svuda. Hvatali smo ptice, bili smo na nebu, pod krošnjama, na moru, barkama, jedrilicama. Imali smo osjećaj da je svijet naš, a tada je naš svijet bio - Lošinj.
Koliko ste često ovdje? Što se promijenilo na otoku od tada do danas?
- Na prvu se čini da se nije ništa promijenilo, ali zapravo se dosta toga izmijenilo, ali i ja sam se promijenio. Bio bi i red da se, nakon toliko godina, promijenim. Ali uvijek je to iskustvo dječaka koje me vraća nazad i krećem se rutama sjećanja po otoku. Dolasci nisu česti, zapravo rijetki, u zadnjih 25 godina bio sam možda pet-šest puta.
Mnogo je Dalmatinaca doseljavalo na Lošinj, ali vrlo rijetko su to bili Splićani. Koja je priča Duplančićâ?
- To je bila egzistencijalna priča. Otac je dobio mjesto voditelja 'YC Marine', bio je kvalificiran za taj položaj i dobio mjesto i svi smo 1982. strpali život u dva kamiona 'Lošinjske plovidbe' i krenuli iz Splita u Lošinj. Meni je to bilo kao da odlazim na drugi kraj svijeta i sve je bilo novo. Išli smo usred ljeta, što je meni izgledalo kao veliko ludo putovanje. Svi smo bili pozitivni oko toga, i mi klinci.
Pratite li koga s lošinjske umjetničke scene i kakvi su dojmovi?
- Pratim generacijski Tonija Horvatovića i Dunju Janković, znam što rade. S Tonijem sam veliki prijatelj, stalno se viđamo, iako živimo u drugim državama. Međusobno se podržavamo. Novije generacije ne poznajem, van su moga domašaja.
Slijede novi poslovi u Splitu, o čemu je riječ?
- Prvo sljedeće je Zadar, premijera predstave "Ogledalce" Kazališta lutaka Zadar. Radim idejna rješenja lutaka, kostima i scenografije, prema tekstu Grigora Viteza, a redateljica je Renata Carola Gatica. U Splitu mene i Ivana Svagušu 'Svagija' čeka izrada murala na dječjem igralištu Blatine. Za to smo dobili poziv kotara Blatine, da taj zapušteni zid napravimo adekvatnim za dječje igralište, tako da bude veseo, da imitira pozitivne ideje, da se maknemo od navijačko-huškačkog vizualnog sadržaja koji je čest u Splitu. I onome tko to ne odobrava, mislim da će mu barem podsvjesno biti ugodno tamo boraviti.
Svašta ste probali u pogledu umjetničkih izraza i tehnika, je li nešto ostalo nepokriveno, a na listi je želja?
- Ne treba biti predisperzan, a meni je bio izazov iz želje da nisam stalno prikovan za kompjuter, da radim nešto fizički zahtjevnije, da koristim cijelo tijelo, a ne samo vrhove prstiju. Zato volim raditi murale na skeli, u kazalištu, iz te potrebe je došla ljubav prema tim medijima. Jezgra bi ipak bila crtež i grafički dizajn.
Kada nekome neupućenom govorim o Vama, referiram se na izradu omota albuma TBF-a, kako je došlo do te suradnje i nastavlja li se taj neizravan rad u svijetu glazbe?
- U kvartu Trsteniku gdje sam živio, imamo udrugu za suvremenu umjetnost 'Kvart' i na prvom događaju prije dvadeset godina, zvali smo ih da sviraju i onda smo se skompali. Došla je prva ideja, da radim njihov sljedeći album, to je bio 'Maxon Universal' 2005. godine i otada sam radio sva njihova izdanja. Nakon 25 godina izaći će reizdanje 'Maxon Universala' na vinilu, to moram dovršiti.
