Pjesme "minulih i nezaboravljenih iluzija, ali i proživljenih stvarnosti", kako stoji pod naslovom knjige, u knjizi su razvrstane prema temama - pjesme o moru, brodovima i plovidbi, pjesme o ljubavi, čežnji i tuzi, pjesme o slobodi, domu i društvu te ostale pjesme - ukupno tridesetjedna. I to svjedoči i Saganićevoj širini interesa, o čemu će - za očekivati je - biti govora na predstavljanju u Gradskoj knjižnici i čitaonici u Malom Lošinju.
Knjiga je dvadeseta po redu u Zavičajnoj biblioteci Katedre Čakavskog sabora Cres-Lošinj, pokrenutoj 1987. godine, a evo i jedne od pjesama iz zbirke, napisane u travnju 1959. godine...
Lošinjska legenda
Otkad sam mlad od kuće otišao
Mnoge sam luke po svijetu obišao.
Ali nigdje nisam našao kraja
Do lošinjskog pravog raja.
Kućice su bijele, pokraj mora sjele,
K'o brodice male, pokraj rive stale.
U jutarnju zoru pritrčim k' prozoru.
Vidim gradić, u moru
Kako se ogleda, jer mu je ono sprijeda,
Pa mu daje i ljepotu, tom krasnome životu.
Priroda ga sama brani,
Dok ga sunce s visine hrani.
Daje mu toplotu, da stvara tu divotu,
Kako bi što prije, zimu da sakrije.
Prekrasno mjesto primorskoga kraja,
Gdje počimlje ljeto prvoga maja.
Divne šume i pašnjake, uske staze,
Morske plaže, već turisti mnogi gaze.
Divno more, što zapljuskuje ga sa strana,
Otočana to je hrana.
Za turiste to je mamac,
Na kog dođe čak i stranac.
More da uživa i u njem da pliva,
Pa ga zato hvali i kad morski vali
Njišu čamac mali;
Na kom' on i leži jer za time i teži,
Pa u notes sve bilježi.
Do novca mu nije stalo pa kupuje sveg pomalo.
Daje prihod u toj zoni i turističkoj sezoni.
Lijep je to otok, kad bi barem na njem bio potok.
Jer voda mnogo košta, a svjetla nije dosta.
Pa taj otok zaboravljen posta.
