Kao najava jubileja, održan je tzv. okrugli stol, u praksi prisjećanje na početke i "prijelomne" trenutke festivala, kojeg je 1976. godine pokrenuo Daniel Marušić (1931.-2009.), svestrani radnik u kulturi, široj javnosti najpoznatiji kao redatelj televizijske serije "Naše malo misto" (1969.-1971.). Razgovor na šterni na osorskom trgu vodio je Marin Kaporelo, od prisutnih s najkraćim stažem na festivalu; umjetničkim ravnateljem imenovan je prošle godine.
Utemeljiteljev sin Marin Marušić prepričao je kako je njegov otac na Osoršćici snimao dokumentarnu emisiju o ovčarstvu. "U jednom se trenutku okrenuo prema Osoru i zaljubio u mjesto. Došavši u Osor, pitao je prvog 'domoroca' prodaje li se neka kuća i brzo je sve riješio za osamsto tisuća dinara", prepričao je Marušić. Istaknuo je da je njegov otac bio potpisnik Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, pa je "došao na led i imao zabranu rada", nakon čega je zimujući u Osoru došao na ideju ovdje napraviti festival ozbiljne glazbe: "Neki su rekli da to graniči s patologijom, a eto, festival traje skoro pedeset godina. Da nije bilo Hrvatskog proljeća, možda ne bi bilo ni Osorskih večeri".
Muzikologinja i glazbena kritičarka Zdenka Weber, koja je festival počela pratiti od njegova trećeg izdanja, 1978. godine, istaknula je da je ideja Daniela Marušića, organizacija festivala kojemu je u središtu pozornosti hrvatska glazba i baština, bila "upravo sve protivno vladajućoj struji". Kazala je da su Osorske glazbene večeri, od festivala s nacionalnim statusom, u "konkurenciji" Dubrovačkih ljetnih igara, Splitskoga ljeta, Varaždinskih baroknih večeri i Pulskog filmskog festivala, možda i najbolje koncipirane, a da težnja hrvatskoj glazbi daje najprepoznatljiviji pečat Osorskim večerima.
Berislav Šipuš prošao je gotovo sve uloge u festivalu. "Marin i ja išli samo zajedno u školu i zajedno počeli raditi u organizaciji produkcije festivala. Kao mladić bio sam u tehnici, vozio izvođače, lijepio plakate, laštio biste skladatelja. Treba uzeti u obzir da je tada još sav promet išao preko Brestove i Porozine, a znalo je biti i po 20-25 koncerata godišnje. Najprije sam bio pomagač, potom vježbao i komponirao na klaviru u crkvi, a kada sam otišao u Italiju, Daniel je prvi put zatražio da nešto skladam za festival. Kasnije je došla i dirigentska uloga. Godine 2009., nakon Danielove smrti, na osobni poziv ministra Bože Biškupića preuzeo sam vodstvo i festival je preživio, iako nismo bili sigurni hoće li se to uopće dogoditi. Kasnije je ministar bio Jasen Mesić i kod njega je postojala svijest da Osorske večeri trebaju postati nacionalni festival. Kulminacija je bila 2010. godine, Beethovenovom Devetom simfonijom, na otvorenom, što je bilo veličanstveno i vrlo emotivno, jer je to Daniel sanjao. Festival je donio preko 400 partitura, svih smjerova, svih generacija. Treba reći i da su u vrijeme nastanka ovog festivala već postojali festivali koji su imali podršku struktura, a bavili su se hrvatskom suvremenom glazbom, pri čemu treba istaknuti trojac Malec - Kelemen - Sakač. Tada su postojali i Dani hrvatske glazbe, koje danas, zamislite, nemamo", rekao je Šipuš, dodajući da je Daniel Marušić inzistirao na tome, da svaki izvođač koji nastupa na festivalu, na programu mora imati barem jedno djelo hrvatskog skladatelja.
Ponosan na svoje troje djece (Matko, Lovro i Iva), koja posljednjih godina rade u organizaciji festivala, Marin Marušić prisjetio se još nekih anegdota iz festivalske povijesti: "Tog, 10. srpnja 1976. godine, imao sam dogovor za ludi provod na terasi hotela u Nerezinama, no sreo sam tatu koji je stavio embargo i morao sam na koncert, pa sam odmah zamrzio ozbiljnu glazbu i tek sam je s vremenom zavolio. Jedne godine, na plakatu je bilo šesnaest koncerata, no održano ih je petnaest; 'stari' je 'kriminalnom radnjom', bolje rečeno 'kreativnom', umjesto koncerta napravio plažu u Osoru. Netko ga je prijavio, za ručkom je došla milicija, odvela ga u Mali Lošinj, u Rijeku... Netko iz Osora, a ne želim ga imenovati, svojedobno je Osorske večeri proglasio 'ustaškim festivalom'. Tata je devedesetih godina bio na rubu odlaska, čak nakratko i otišao iz Osora, no nisu ga slomili. Puno je ljudi pomoglo festivalu, mnogi i prešutno."
"Daniel me znao preko pisanja i pozvao me da pišem programske knjižice, pa i osvrte. U to vrijeme, pisala sam na papir, pa diktirala tekst nekome u redakciji i znale su se događati greške; tipfeleri u imenima skladatelja, 'agonija' umjesto 'agogika' (manja promjena tempa u izvođenju glazbe, op.a.) i slično. U susrete s Danielom smirenje je unosila njegova supruga Matilda. On je ovaj gradić oživio i vizualno, skulpturama, na čemu treba i dalje raditi. Nekada je dolazilo puno više kritičara, jer su redakcije slale svoje ljude, što se danas ne radi. Ja sam ovdje na vlastiti trošak i pišem iz ljubavi prema festivalu", nadovezala se Zdenka Weber, predloživši da se za pedesetu godišnjicu održi znanstveni skup i objavljivanje knjige, a za kraj je pozvala i publiku iz Malog Lošinja, koja dolazi na otvaranje koje prenosi televizija, da dođe i na ostale koncerte, "kada se uživa u glazbi, a ne samo u društvenom događaju".
