Iako nije rodom bila iz ovih krajeva, već iz Beograda, nedavno preminula Soldičićeva supruga Vera pokazivala je iznimno zanimanje za povijest Stivana, pa su u kuhinji i predsoblju obiteljske kuće zajedno posložili fotografije, ispričavši time ne samo priču o užoj i široj obitelji, već i daljim rođacima, susjedima, sumještanima.
Na zidovima se tako mogu naći portreti nastali u vrijeme kada je za otočane fotografiranje bila rijetka i dugo pripremana zgoda, zatim prizori iz svakodnevice poput radova u polju, berbe grožđa, rada u nekadašnjem rudniku boksita, pripremanju hrane, vjerskih i drugih slavlja, okupljanja za današnje pojmove nezamislivo brojnih učenika osnovne škole, odlazaka u vojsku, priključenja sela na vodovodnu mrežu. Izloženo je i nekoliko dokumenata, među kojima posebno mjesto zauzima austrijskim biljegom frankirana "svedožba" kojom strojni monter Josip Milohnić u rujnu 1915. godine potvrđuje da je Miko Soldičić iz Sv. Ivana pod njegovim nadzorom tri mjeseca vodio motor-stroj Mlinarske zadruge u Sv. Ivanu (prostor današnje trgovine u Stivanu, op.a.), te se "kroz isto vrieme izkazao vrlo marljiv te podpuno sposoban za vodjenje motor-stroja".
Marino Soldičić (68) je od 1971. godine stanovnik Portoroža, rodnome se mjestu vraća ljeti, a kako nema djece, i ovim putem poziva na očuvanje dragocjene zbirke, koju bi svakako trebalo očuvati na način kako je to učinjeno i u nekim drugim otočnim mjestima poput Punte Križa ili Vidovića, odnosno kroz obradu otočnih muzejskih ustanova i/ili udruga koje istražuju otočnu baštinu. Prezimena koja se pojavljuju u opisima fotografija - Soldičić, Kuljanić, Vitković, Vodarić, Mužić, Jurjako, Toić, Krivičić, Muškardin, Pinezić, Maver, Vlakančić, Balon, Mihaić i druga - i dalje vrlo prisutna na cresko-lošinjskom području, upućuju na to da mnogi u ovim svjedočanstvima vremena mogu pronaći svoje bliže ili dalje rođake.
