Rođen 24. ožujka 1929. u Letovancima blizu Siska, kao dijete postao je stanovnik Zagreba, gdje se i školovao, postavši učitelj. Na tom poslu radio je u Istri, zatim u Đurđevcu i Bednji, a nakon toga radio je kao odgajatelj u Odgojnom domu u Ivancu, pa kao direktor Doma za žensku omladinu u Bedekovčini, da bi 1962. doselio u Cres, na mjesto direktora Doma za odgoj djece.
Uz rad u Domu, velikom energijom sudjelovao je i u raznim drugim aktivnostima, osobito u kulturi i povijesti, a osim toga bio je i na dužnostima predsjednika Turističkog društva, te Mjesne zajednice Cres.
Kao jedan od inicijatora utemeljenja i dugogodišnji predsjednik Društva prijatelja Cresa, angažirao se na valorizaciji kulturno-povijesne baštine Cresa, pa je tako bio prvi urednik edicije "Otočki ljetopis" pokrenute 1973. godine, uredivši prva dva broja - bila je to prva izdavačka djelatnost na Cresu nakon II. svjetskog rata.
Sudjelovao je i poticao oživljavanje rada Gradske knjižnice, folklora Orleca, pjevačkog zbora u Cresu, u otvaranju novog Creskog muzeja otvorenog 1971. godine. Organizirao je dolaske kazališnih skupina u Cres, nastojao i obnoviti limenu glazbu, što zbog financija nije uspjelo. Utemeljio je ogranak Matice hrvatske, a veliku ulogu odigrao je u organizaciji prvog simpozija o Franu Petriću 1979. godine, potaknuvši i postavljanje spomenika creskom filozofu svjetskog ugleda u rodnom mjestu.
Nakon što je ljeta 1976. godine izgorjela stara školska zgrada u Cresu, bio je direktor nove škole u izgradnji, pritom sudjelujući u organizaciji privremenog rada škole na nekoliko lokacija u gradu. U međuvremenu, sudjelovao je u utemeljenju srednjoškolskog obrazovanja u Cresu, tada kroz obrtničke smjerove. Treba podsjetiti da se sve to događalo u razdoblju u kojem Cres nije imao vlastitu jedinicu lokalne samouprave, već je s Lošinjem činio zajedničku općinu.
Godine 1979. Marković se vratio u Zagreb, gdje je bio direktor Centra za odgoj djece u Dugavama u izgradnji, pa direktor dječjih domova Grada Zagreba, da bi 1991. otišao u mirovinu.
Grad Cres mu je 2005. dodijelio svoje najviše priznanje - Nagradu Frane Petrića. Pripremajući tekst kandidature, prof. Marija Rogić tada je Markovićev boravak i rad u Cresu sažela ovako: "Život Cresa nije tekao pokraj njega, nego je svojim angažmanom utjecao na sve njegove tokove."
Preminuo je u Zagrebu u utorak, 27. srpnja, a ondje je tri dana kasnije održan i posljednji ispraćaj.
