Zimus, u serijalu članaka "Hobisti s otoka" razgovarali smo s 88-godišnjom tetom Klaretom u njenom stanu u zgradi uz Velu rivu, uputivši se s njom u povijest otočnog karnevala. Zdravstveni su je problemi omeli u sudjelovanju u većini programa ovogodišnjeg karnevala, kojeg inače nije propuštala nizašto, no ipak je smogla snage pojaviti se na čelu povorke na pusni utorak, u statusu "vječne kraljice", kako su je prozvali u udruzi "Lošinjski karneval".
"Jednostavno mi je tako došlo, da krenem u maškare. Sestra je imala haljinu od pričesti, pa sam joj na to dodala kapu koju sam napravila od kartona, a za brata sam napravila robu kao za patuljka, s bradom od vate. Napravili smo đir po pjaci i vratili se doma", tada nam je prepričala teta Klareta, djevojačkog prezimena Trombin, kao djevojčica nastanjena na Gornjoj Bričini. Bilo je to razdoblje kada je karneval imao više sudionika, a manje publike: "Poslije smo imali plesove, u kinu i u Radničkom domu gdje je sada Muzej Apoksiomena, i u prizemlju i na katu. Svirali su Lošinjani, prvo samo harmonike, a kasnije kompletna muzika. Svirali su valcere, polke, a na te plesove su dolazili i stariji i mlađi. Trajalo bi do pola noći, možda i kraće. Poslije smo plesali i na Čikatu, u 'Heliosu'", prisjetila se zimus.
Kao mlada žena, radila je u tvornici ribljih konzervi na Rujnici, a udavši se i dobivši djecu, ostala je domaćica, koristeći slobodno vrijeme za izradu kostima i dajući ton otočnom karnevalu, s velikim uspjehom prenijevši taj duh i na kćeri, unuke, pa i praunuka.
