Tik do grobljanske crkve, nekoć župne crkve Maloga Sela iz kojeg se razvio današnji Mali Lošinj, monumentalna je grobnica u kojoj je pokopan Francesco Vidulich, pravnik i političar. Na ovoj grobnici jedno je i od razmjerno malobrojnih poprsja na lošinjskom groblju; upućujući na važan društveni status pokojnika, iako bi se dalo raspravljati vrijedi li to za sve velike grobnice na Sv. Martinu.
Ispod kupolom natkrivenog poprsja stoji "Commendatore Francesco dott. Vidulich" i razdoblje u kojemu je bio na dužnosti pokrajinskog kapetana, a na dodatnoj ploči podatak da se u Beču, s drugim istarskim zastupnicima (Facchinetti, De Franceschi i Madonizza), borio za to da talijanski postane službeni jezik Istre. Na grobnici je i naknadno postavljena pločica koja upućuje na to da za nju skrbi Talijanska udruga Lošinjana koji više ne stanuju u Malom Lošinju.
Francesco Vidulich rođen je 12. travnja 1819. godine u Malom Lošinju, u dobrostojećoj obitelji koja je imutak stekla u trgovačkoj mornarici. Majka je bila iz obitelji Capponi, iz koje je bio Bernardo Capponi, prvi predsjednik Općine Lošinj po njenom osamostaljenju od Osora 1806. godine. Vidulich je osnovnu školu završio u Malom Lošinju, a gimnaziju u Zadru. Studirao je pravo u Beču i Padovi, gdje je doktorirao 1846. godine, dakle kao 27-godišnjak. Nije nastavio bavljenje pomorskim poduzetništvom svojih predaka iz loze Vidulić (Vidulich), već se dao u pravnički posao i politiku. Revolucionarne 1848. godine, u dobi od 29 godina postao je zastupnik u Reichstagu, novouspostavljenom austrijskom parlamentu, kao jedan od četrnaestorice predstavnika krunske zemlje Küstenland, koja se sastojala od Grofovije Gorica i Gradiška, Markgrofovije Istre (u njenom sklopu i kvarnerski otoci) te Carskog slobodnog grada Trsta. Za zastupnika Cresa, Krka i Lošinja, izabran je s jednim glasom prednosti. Orijentiran talijanski, s kolegama iz Küstenlanda, zatražio je da i talijanski bude službeni jezik Reichstaga, što je odbačeno, s obzirom na slavensku većinu u pokrajini. Ova skupština raspuštena je već u ožujku sljedeće godine, uslijed Bečkog ustanka, a Vidulich se vratio u Mali Lošinj, gdje je 1850. godine izabran za načelnika (podestata). U njegovom mandatu u luci je nasut mandrać Bočac, gdje će kasnije biti izgrađena poznata zgrada Pomorske škole. Položivši u međuvremenu ispit za javnog bilježnika, od 1856. godine radio je taj posao i privremeno se ostavio politike. Na scenu se vratio 1861. godine postavši, kao izabrani zastupnik kvarnerskih otoka, zamjenik predsjednika (zemaljskog kapetana) Istarskog sabora, parlamenta Markgrofovije Istre, sa sjedištem u Poreču, a 1869. godine i njegov predsjednik - zemaljski kapetan. Još važnije, od 1873. do 1879. i dalje do 1885. godine, bio je potpredsjednik Carevinskog vijeća, odnosno parlamenta cijelog austrijskog dijela dvojne, Austro-Ugarske monarhije. Poslom u vodstvu tršćanskog Austrijskog Lloyda, bio je aktivan i u pokrajinskoj odvjetničkoj komori.
Nastupajući s protalijanskih pozicija, Vidulich se izrazito protivio uvođenju hrvatskog jezika u Istarski sabor, a otud i velike razlike u njegovom "tretmanu" u povijesti. "Cjelokupnim svojim djelom i životnom djelatnošću snažno je pomagao iredentistički pokret, postavši i sâm njegov kreator i nosilac. Štoviše, svojim je osobnim primjerom u javnom životu dokazivao i opravdavao iredentističke teze o korisnoj potrebi opće denacionalizacije i asimilacije Hrvata na istarsko-kvarnerskom prostoru. Ali - nešto mu nije opraštano od talijanaško-talijanskoga kruga: ni najmanje se nije stidio svoga hrvatskog porijekla; štoviše, čak ga je i u Istarskom saboru javno i mirno potvrdio, u uzavreloj atmosferi zastupničkih sukoba. Time je dao na znanje i svojim malobrojnim hrvatskim protivnicima i moćnim talijanaško-talijanskim suborcima u Saboru da je u biti potpuno svejedno tko kome nacionalno pripada - glavno je i bitno imati moć i vlast u svojim rukama", zapisao je povjesničar dr. Petar Strčić u znanstvenom radu o ovom lošinjskom političaru, objavljenom 1991. godine. Francesco Vidulich umro je 23. siječnja 1889. godine u Poreču, gdje je i dalje bio na dužnosti predsjednika Istarskog sabora.
Članak je dio serijala "Tragovima lošinjskih spomenika II" i napisan je prema Javnom pozivu za financiranje programskih sadržaja elektroničkih medija u 2025. godini Grada Malog Lošinja.
