Uz naziv jedne od ulica u zemljopisno višem dijelu grada, spomen-ploči na rodnoj kući te naziv puhačkog orkestra i prigodne glazbene manifestacije, sjećanju pridonosi i bista postavljena u parkiću sa stablom magnolije na Rivi lošinjskih kapetana, ispred kapele sv. Antona. Bista je rad bugarskog kipara A. Nikolova i prikazuje Kašmana u starijoj dobi, a slično kao i Kašmanov život, i povijest ovog spomenika sastoji se od raznih mijena, nekoliko novih početaka. Dvije godine nakon pjevačeve smrti, 1927. g., postavljena je s bočne strane zgrade pošte, na platou gdje sada prilazi poštanski kombi, tako da "gleda" u smjeru Vele rive. Stajala je ondje do završetka II. svjetskog rata, kada je u želji pojedinaca da se povijest počne pisati od njih (nijedan od dostupnih povijesnih izvora ne navodi više detalja - čijom odlukom, zašto, kada točno), bista uklonjena, a vjerojatno samo zbog činjenice što je bila postavljena u doba talijanske okupacije Lošinja. Vremenskim odmakom i općenito dolaskom na red tema uređenja prostora, nakon što su osnovne životne potrebe poratnog Lošinja bile zadovoljene, javila se inicijativa za ponovnim postavljanjem biste, što je ostvareno u siječnju 1970. godine, no sada u replici od bronce, a ne od kamena. Na kamenom postolju, uz ime i prezime pjevača, navedene su i godina rođenja i smrti (1847-1925), informacijama koje su tada bile u optjecaju. Podatak o 1847. kao godini Kašmanova rođenja pojavljivao se u dijelu literature i očito uziman kao točniji od onoga o 1850. godini, da bi mnogo godina kasnije, pregledavanjem zapisa u župnoj knjizi rođenih u Malom Lošinju, ipak bilo dokazano da je 1850. točan podatak, pa je onda to prije petnaestak godina "ispravljeno" postavljanjem dodatne kamene pločice preko dijela postolja biste s pogrešnim podatkom - tako stoji i danas.
Rođen od oca iz obitelji Kaschmann, doseljenika iz Ljubljane (Lošinj je u ono doba bio pod austrijskom upravom) i autohtone lošinjske obitelji Ivančić, a u crkvenoj knjizi evidentiran kao Josef Gaspar Bonaventura, Kašman se kao mlad otisnuo u svijet, a učenju prava pretpostavio je učenje pjevanje u Udinama. U Milanu je počeo karijeru kazališnog pjevača, nastavljenu u Zagrebu, pa Torinu. "Kraljem baritona" prozvan je nakon nastupa na otvaranju sezone milanske Scale 1878., a pjevao je i u prvoj sezoni njujorškog Metropolitana 1883/84., u Bayreuthu i drugim važnim opernim kućama Europe i obje Amerike. Poznato je da je Kašman 1878. godine dezertirao, odnosno nije htio sudjelovati u austrijskoj vojsci u okupaciji Bosne i Hercegovine, što je za posljedicu imalo nemogućnost dolazaka na Lošinj, dio austrijskog teritorija. Zalaganjima međunarodnih uglednika upoznatih s njegovom glazbenom karijerom, čak i pape, napokon je 1907. dobio pomilovanje i mogao se vratiti u rodno mjesto.
Članak je dio serijala "Tragovima lošinjskih spomenika" i napisan je prema Javnom pozivu za financiranje programskih sadržaja elektroničkih medija u 2024. godini Grada Malog Lošinja.
