Rođena 1966. godine u Cresu, još je kao učenica osnovne škole pisala pjesme, uglavnom u cekavici sela svojih korijena, zapravo prvom jeziku kojim je ovladala. "Ja sen kako dete živela va Cresu, a kako su moji stareji do Podolića, doma se je govorilo samo po domaću. Kada sen pocela hodit na skulu, videla sen kako te moje domaće besedi ne vojiju previše, oli ih je sran tako govorit, pa sen ih ja zavojila još i više. Anke ko si imel sila šoldi, ma ko si tako govoril, kako da si bil siromah. A deca, kako ce se i sada rugaju nekomu ki je drugaciji do njih, tako su se rugali i onda. A za dešpet svemu tomu, ja sen ih zavojila još i više. I odonda, pa sve do sada, a to je preko trejset let, te besedi su mi kako arija ku dišen. Na tomu zajiku ja mislin, živin, veselin se, patin, ... i senjan", zapisala je u predgovoru četvrte zbirke pjesama "Del do mene", objavljene 2017. godine u nakladi Ogranka Matice hrvatske u Malom Lošinju i Katedre Čakavskog sabora Cres-Lošinj, odnosno kruga ljudi koji je pjesnikinju od mladosti uvažavao i poticao na daljnji literarni rad. Prva njena samostalna zbirka pjesama, "Podolska luna marcena", objavljena je 1998. godine, druga je bila "Zlato va kamiku" 2004. godine, a treća "Do jubavi friži" 2007. godine. Znalački akcentuirane marom Bernarda Balona, opremljene rječnicima manje poznatih dijalektalnih riječi, ove zbirke pjesama nisu samo umjetnički odraz razmišljanja autorice, nego i zavičajna dragocjenost u vremenu kada je izvornih govornika sve manje, a novih, po svoj prilici, neće biti. Važno je i to, što je mnogo njenih pjesama uglazbljeno i time postalo dostupnije široj javnosti, primjerice u repertoaru creske ženske klape "Teha".
Nakon duljeg razdoblja u Malom Lošinju, Avelina Damijanjević Draguzet posljednje je godine provela u Istri i ondje sa suprugom Dragom činila i umjetnički par koji je sudjelovao u nebrojenim slavljima domaće besede i folklora, spajajući protokom vremena potrgane veze otoka i kopna. Ili, kako je u predgovoru njene zbirke "Do jubavi friži" zapisao Milan Rakovac, "posložila je suoje vierše namurane, razmahala je na buri suoju začinjavsku ponjavu, šćavinu, plaštienku priko Ižul i Kvarnera i Istre, i sve nas je lipon besidon teple sape pokrila. Veseli se kako otročica divojčica jančiću, nariče kako tužna mater Histriae u tužbalici, tiši neutišno, sanjiva nesanjano, sinjiva naš sinj i naš šenj šenjiva i njej timbar je naš timbar 'proti pozabljenja', njej libar je naš libar".
