Najopasniji su bili morlaci i uskoci koji su dolazili s obale. Za ovdašnje stanovništvo predstavljali su strah i trepet. Dešavalo se da su napadali čak i naselja. Poznat je sluačaj iz 1543. godine, kad je u creskoj uvali s njima došlo do pomorske žestoke bitke u kojoj su im se Cresani oduprli. Tom prilikom pali su mnogi creski građani među kojima i oba gradska suca. Takvi napadi bili su česti i trajali su sve do konca 18. stoljeća. Zabilježeno je da su najteži bili oni iz 1543., 1544., 1573., 1575., a posebno 1606. godine. Uz uskoke, otoke su uznemiravali i gusari.
Najugroženiji su bili istureni otočići: Susak, Unije, Ilovik i Srakane. Zbog stalnih prijetnji i opasnosti bile su postavljene osmatračnice i straže na uzvišenjima odakle se osmatrala pučina. O tome govore imena brojnih lokaliteta na otocima koji nose nazive Straža, Vela straža, Stražica i sl. Kako je otok Ilovik bio prvi na udaru s juga, tamošnje stanovništvo je bilo najčešće ugroženo, pa je tu (na otočiću Sv. Petar), bila podignuta tvrđava sa stalnom posadom. Godine 1617. spominje se njen zapovjednik koji je imao pravo kupovati meso za posadu po niskim cijenama. Već 1691. godine bila je ruševna, pa je osorsko Vijeće donijelo odluku da se popravi. Ostaci sličnih utvrdenja (kaštela) susreću se i na drugim stranama ovog otočkog niza, pa i na Velim Srakanama, čiji se ostaci još uvijek primjećuju na platou iznad crkve. U slučaju opasnosti mjesno stanovništvo se na vrijeme sklanjalo na takvo mjesto, ali se i suprostavljalo napadačima, što je bilo češće. Na mjestima gdje su stajali kašteli još se uvijek nailazi na vrške strijela i poneko oružje kojima se stanovništvo branilo.
Izvještaji govore da su uskoci jedno vrijeme bili uveli svojevrsni namet nekim otočkim naseljima za neometano uživanje posjeda. Takav namet su dugo plaćali i vlasnici otočića Palacol i Oruda, koji su stajali duboko u moru. Opasnost od napada je prijetila čak i dvama najvećim otočkim naseljima - Osoru i Cresu. Zbog toga su u oba grada čak pojačavane gradske zidine. U Cresu je ženski benediktinski samostan izgledao kao prava tvrđava. Imao je obrambenu kulu i drugo čime se moglo braniti. Njegovo stanje je bilo tim gore što se nalazio izvan gradskih bedema, podalje od naselja. Bio je česta meta napada i zbog bogatstva koje se u njemu nalazilo, kao i zbog slabe obrane jer u njemu nije bilo muških glava.
Sva otočka naselja su strepila od napada uskoka, gusara i morlaka. Pljačkali su sve do čega bi došli, posebno ovce. Kakve je to razmjere doseglo, govori podatak iz 1483. godine tijekom koje je ukradeno 2800 ovaca. Bilo je slučajeva da su napadači čak hvatali mještane i odvodili ih, ili su za njih tražili otkupninu. U Nerezinama se spominje slučaj s kraja 18. stoljeća kada je jedan njihov mještanin ubio dvojicu razbojnika koji su pljačkali njegovo stado u blizini njegovog stana kod Punte Križa na Cresu.
U svrhu zaštite sprovodile su se odgovarajuće mjere. Utvrđivana su čak i manja sela, kao i samostani ili čak manje stambene jedinice. Takvi stambeni kompleksi su se arhitektonski prilagođavali za najnužniju obranu. Lijep primjer takve utvrđene pučke arhitekture pruža napušteni stambeni objekat na Bardu iznad današnjeg naselja Nerezina, zatim selo Vidovići iznad Martinšćice, kao i sama Martinšćica, pa Valun itd. Veća naselja imala su kaštel koji im je služio za zbjeg i obranu. Na određenim otočkim uzvišenjima, otkud se mogla naširoko osmotriti pučina, postojale su kule, zapravo osmatračnice, iz kojih je straža na vrijeme primjećivala sumnjivu lađu koja se približavala otoku. U slučaju opasnosti žitelji su se na vrijeme obavještavali putem dima, vikom i sl.
Brigu oko obrane otoka vodio je otočki knez. Kad je opasnost postala krajnje zabrinjavajuća, knez je uvodio određene mjere u svrhu zaštite stanovništva. Godine 1500. opremljena je jedna galija koju su popunili otočani. Zvala se "Chersina". Kapetan je bio iz Osora koji je imao čin suprakomite. Obrana je bila tako uređena da je čitav otočki niz bio podijeljen na dvije obrambene zone: sjevernu i južnu. Prva je bila pod nadzorom Cresa, druga pod nadzorom Osora. Njena općina je Lošinjanima uvela dodatni porez na ime "zaštite". Namet je u početku iznosio 32 solida po domaćinstvu, kasnije je povećan na pola dukata, a onda na cijeli dukat. Lošinjani su se često žalili, ali nisu ga se nikada mogli osloboditi, pa ni onda kada otocima nije više prijetila opasnost te vrste. I tada su osorske vlasti trvdile da su Lošinjani dužni plaćati taj namet jer ih Osor "čuva od vanjske opasnosti".
Slijedi: Pad Mletačke republike i odjek na Cresu i Lošinju
