Najčešće je harala kuga. Godine 1381. napravila je pravi pomor u Osoru. Kada bi se pojavila kuga, odmah su poduzimane mjere predostrožnosti. Čistio se grad, dekontaminirala se zarazna osoba, zabranjivao se svaki dodir s oboljelim, pače i s čitavim zaraženim mjestom. Podaci govore da su se u nekim slučajevima primjenjivale korjenite mjere: spaljivala se kuća zaraženog, odnosno umrlog. Takav se slučaj desio i 1554. godine u Martinšćici, kada je te godine kuga harala na cijelom otoku. Tom prilikom je u Martinšćici u naletu te opake bolesti pomrla jedna cijela familija, ostala je samo mala djevojčica. Gradsko vijeće iz Cresa odobrilo je iznos od 100 lira da se preživjelom djetetu sagradi nova kuća, umjesto one koju su vlasti spalile.
U vrijeme kada je harala kuga, otočke sanitarne vlasti su zabranjivale seljacima obrađivati zemlju u blizini zaražene kuće, naselja i sl. U takvim prilikama, pored toga što je bolest odnosila brojne žrtve, bilo je i materijalnih šteta. Godine 1691. u Veneciji i Dalmaciji se pronio glas da je na Cresu i Lošinju opet izbila kuga. Po naređenju mletačkih vlasti u Veneciji, izdana je zabrana svake veze vanjskog svijeta s ovim otocima. Tako su Cres i Lošinj bili izolirani 42 dana u odnosu na susjedne otočiće, a prema vanjskom svijetu čak četiri mjeseca.
To je donijelo velike gubitke otočkoj privredi pa je Cresko-osorsko vijeće uputilo izaslanika Agostina Petrisa u Istru kod načelnika za zdravstvo da mu objasni da je "ono s kugom neistina". Takvih slučajeva bilo je i kasnije, pa čak i pod konac 18. stoljeća, odnosno 1795. godine.
Mjesne vlasti su znale da je izvor zaraza zagađenost naselja pa su često zakonskim odrebama nastojale to otkloniti. Štoviše, podaci govore da su se provodile takve mjere koje se mogu s pravom nazvati mjere za zaštitu čovjekove okoline. Namjerno ili nenamjerno zagađivanje okolice bilo je čak statutarno izjednačeno s najtežom vrstom prekršaja. U jednoj takvoj statutarnoj odredbi kaže se da "onaj tko zagađuje javno mjesto, obalu, pitku vodi i slično, mora platiti..." toliku i toliku kazu. Osorski statut je već u najranijoj redakciji sadržavao odredbu "de no butar acqua over imundicie sopra la via pubblica, appresso i pozzi, le Gieze, e che le imundicie non se die butar in mar dal gran mol all'Arsenal" (ne bacati vodu ili nečistoću na javnu ulicu, blizu bunara, crkvi, zatim u more s velikog mola na Arsenalu).
Tu dalje stoji da se ne smiju prljati ulice, prati posude i rublje blizu bunara, najmanje 20 koraka. U Cresu je Gradsko vijeće imenovalo jednu posebnu komisiju koja je trebala izgraditi odvodne kanale (conduti da acqua), iz čega se zaključuje da je u tom gradu postojala kanalizaciona mreža već u to vrijeme. Za Osor, pak, znamo da je tamo korištena mreža koja je preostala još iz rimskog doba, koja se i danas može vidjeti u donjim, najstarijim slojevima gradskih bedema (od strane Kavanele), gdje su preostali izvodi u more načinjeni od tegula (crijep za krov kod Rimljana).
U Statutu se predviđa kazna od 300 lira za onoga tko prlja fasadu zgrada. Također se zabranjuje pranje stoke unutar gradskih zidina i sl., a onaj koji bi odvukao smeće ispod bedema dobijao je nagradu od 15 lira. Vlasnik oboljelog grla stoke je bio dužan da u roku od tri dana to prijavi vlastima, inače je slijedila kazna.
S obzirom na način i uvjete života u ono doba, treba imati na umu činjenicu da kod ondašnjih otočana osobna higijena nije bila baš na nekoj zavidnoj visini pa je često to bio uzročnik zaraza.
U izvornoj građi nalazimo podatke da su gradovi Osor i Cres, a vjerojatno i druga dva (Beli i Lubenice), uz ostale službenike imali i liječnike. To govori da im je zdravstvena služba bila dosta razvijena. Vremenom se sve više razvijala, pa je zdravlje građana bila jedna od glavnih briga otočkih općina. To potvrđuje podatak da su liječnici, uz učitelje, bili najuglednije osobe.
Liječnici su obično bili stranci. S komunom su sklapali jednogodišnji radni ugovor. Plaća im je bila veća od ostalih službenika. Jedan podatak iz 1497. godine upućuje na to da je Cres te godine plaćao svog liječnika 70 dukata, pod uvjetom da "drži u redu svoju ljekarnu (ordinaciju), koja uvijek mora biti opskrbljena potrebnim lijekovima, da stanuje u općinskoj kući, da ne prima naplatu za svoj rad od otočkog stanovništva (budući da ga za to plaća općina), i da podučava jednu osobu koja mora biti s ovih otoka".
Većina liječnika je savjesno obavljala svoju službu, ali bilo je i takvih koji su prije isteka roka bili otpušteni s posla. Takav se slučaj dogodio 1709. godine s nekim Nikolom Schiavom koji je službovao u Cresu. Iza njega je došao dott. Mario Coressi, koji je bio primjeran liječnik, pa se čak oženio domaćom djevojokm, iz kuće Petrisa.
Na sjednici Gradskog vijeća u Osoru održanoj 1. lipnja 1729. godine odlučeno je da se nekom Augustinu Mezente, koji je službovao u Osoru kao "medico e chirurgo", produži radni ugovor za sljedećih pet godina. Donesena je i odluka da se izabere zdravstveni soprastant kojem je dužnost da vodi brigu o organizaciji zdravstva, da nadgleda čistoću grada, tržnice i da obavlja sve druge poslove koji se vežu za zdravlje i higijenu u gradu. Također su izabrani soprastanti za Veli i Mali Lošinj.
I lošinjska naselja su rano dobila zdravstvenu službu. Zdravstveni soprastanti za Veli i Mali Lošinj spominju se već u 17. stoljeću, iz čega se kasnije razvila potpunija služba zdravstvene zaštite stanovnika tih naselja. Pored liječnika na otoku je bilo i apotekara. I za njih se u izvornoj građi kaže da su uglavnom bili stranci, i pripadali su istoj kategoriji općinskih službenika, kao liječnici i učitelji. U Osoru se rano spominje ljekarna, kao i u Cresu, a 1797. godine otvorena je u Malom Lošinju.
Slijedi: Malarija - uzrok nazadovanja i propasti Osora
