Parobrod obalne plovidbe PELAGOSA izgrađen je po narudžbi austrougarske pomorske uprave (Seebehörde) iz Trsta pod sam kraj 19. stoljeća. Porinut je daleke 1898. godine u tršćanskom brodogradilištu. Bio je to vitak parobrod željeznog trupa, sa središnjim nadgrađem, jednim elegantnim dimnjakom i s dva jarbola. Povišeni pramčani "kaštel" djelomično zaobljene palube završavao je visokim ravnim pramcem opremljenim s dva suvremena patentna sidra koja su se nalazila uvučena u okrugle "oči" pri vrhu pramca. Krma je bila kliperskog tipa, u tlocrtu zaobljena, a u donjem dijelu prema vijku i kormilu koso odrezana. Nadgrađe je bilo drveno i protezalo se od pramčanog do krmenog jarbola. Na njegovom prednjem dijelu nalazila se mala povišena kormilarnica, a na svakom boku iznad glavne palube bile su sohe s po dva čamca za spašavanje. Pokretao ga je parni stroj snage 550 KS i četverokraki vijak, a postizao je najveću brzinu od 12,6 čvorova, što je u to vrijeme bila sasvim zavidna brzina. Tijekom službe na krmi je dodano još jedno nadgrađe u obliku putničkog salona.
Kada je izbio Svjetski rat, Austro-ugarska ratna mornarica počela je unajmljivati pojedine trgovačke brodove za potrebe prijevoza materijala i trupa, kao i za razne pomoćne ratne zadatke. Tako je došao red i na PELAGOSU, koja je unajmljena 7. svibnja 1915. Brod je dobio i naoružanje. Na pramčanom kaštelu postavljena su dva brzometna topa kalibra 47 mm, a na krmenom dijelu jedna teška strojnica. PELAGOSA je najprije vršila nadzor barikade u Fažanskom kanalu, a kasnije je prebačena u patrolnu službu. U veljači 1918. priključena je protupodmorničkoj flotili.
U ranu zoru 12. veljače 1918. PELAGOSA je pod zapovjedništvom poručnika fregate Ferdinanda Herold von Stode s patrolnim brodom ZADAR i torpiljarkom Tb.89 vršila protupodmorničko patroliranje u Kvarneru i Kvarneriću, gdje je dojavljeno prisustvo neprijateljskih podmornica. Najprije su patrolirali oko rta Jablanac na Cresu, da bi se zatim ZADAR uputio prema ulazu u Bakarski zaliv, a PELAGOSA prema riječkoj luci gdje je uzela zalihe vode za parni kotao. Oko 7.45 sati pridružila se ZADRU kod rta Grota na Cresu da bi potom PELAGOSA uzela kurs prema otoku Plavniku i dalje prema Trsteniku, a ZADAR prema Dolfinu i južnom rtu Silbe. Prošavši istočno od Ilovika, torpiljarka se odvojila od PELAGOSE i zaplovila u smjeru Zadra da bi preuzela jedan konvoj trgovačkih brodova. Za to vrijeme ZADAR i PELAGOSA počeli su patrolirati u području južno od Suska kako bi rastjerali neprijateljske podmornice prije dolaska konvoja.
Točno u 16:30 u smjeru 20 ̊ na udaljenosti od 300 m zamijećen je periskop podmornice. Strojarnici je naređeno "svom snagom", i upravo dok je PELAGOSA skretala u smjeru podmornice, pojavio se jedan, a odmah zatim i drugi trag ispaljenog torpeda. Prvi je prošao ispod pramca, ali je drugi pogodio u bok broda, otprilike 10 metara od pramca. Strašna eksplozija zatresla je brod i podigla u zrak visoki vodeni stup, a s njime su u more pali i svi mornari na pramcu kao i oni sa zapovjedničkog mosta. PELAGOSA je odmah utonula dublje pramcem za oko 1 metar. Od eksplozije pramac je bio napola otkinut i savijen u lijevo. Pramčani momčadski prostor brzo se napunio morem, a brojne veće i manje rupe nije bilo moguće začepiti. Iako su pumpe bile u pogonu, nisu mogle izbaciti more iz pramčanog dijela broda. U strahu da bi podmornica mogla lansirati još koji torpedo, zapovjednik Von Stoda je dao zapovijed da se pripreme i spuste čamci za spašavanje, a da se kutija s povjerljivim dokumentima otežana olovnim utegom baci preko palube u more. U 16:50 posada je u redu disciplinirano napustila brod.
Za to je vrijeme ZADAR izbjegao još jedan napad neprijateljske podmornice koja je pokušavala uhvatiti povoljan položaj za ispaljivanje torpeda. ZADAR je zasuo periskop topovskim granatama, a doplovivši na mjesto zaronjenje podmornice bacio je i jednu dubinsku bombu, nakon čega je nastavio plovidbu u cik-cak kursevima. Kako PELAGOSA nije dalje tonula, posada se vratila do broda i pokušala pokrenuti stroj. To je i uspjelo, pripremljen je vez za tegalj za svaki slučaj, a zapovjednik je pokušao vožnjom krmom dokopati se obale Lošinja. Međutim, usprkos stroja koji je radio punom snagom, brod se kretao u krug zbog jako iskrivljenog pramca koji se ponašao kao veliko kormilo. Ni posve desno kormilo nije pomoglo.
Na poprištu se pojavila flotila torpiljarki i počela lov na podmornicu. ZADAR se približio radi pomoći u ispumpavanju mora iz oštećenog broda, a torpiljarka Tb.89 uzela je PELAGOSU u tegalj. No tegljenje je išlo vrlo teško, PELAGOSA je jako krivudala i sve se više punila morem. Kada je more došlo do strojarnice, zapovjednik je po drugi puta dao naredbu za napuštanje broda. U 18.22, nekoliko trenutaka nakon što je posljednji član posade napustio brod, PELAGOSA se nagnula na lijevi bok i potonula 3 NM zapadno od otoka Grujica. Sreća je htjela da u ovoj nesreći nije bilo ljudskih žrtava.
Stanje olupine i ronjenje
Olupinu PELAGOSE pronašao je početkom 2000-ih godina ronilac Živko Žagar iz Malog Lošinja. Na njoj su često zapinjale ribarske mreže i Živko je oslobađajući mrežu naišao na nepoznatu olupinu, koju je uz pomoć literature i povjesničara uspio identificirati kao PELAGOSU.
Brod leži na ravnom muljevitom dnu na dubini od 51-52 m u uspravnom položaju. Trup je djelomice utonuo u mulj gotovo do vodene linije, dok je pramčani dio iskrivljen na lijevu stranu i gotovo položen na lijevi bok. Mjesto gdje je brod dobio pogodak torpeda nalazi se tik ispred nadgrađa, neposredno poslije pramčanog kaštela. Tu je oplata posve rastrgana, u neprepoznatljivoj gomili limova i rebara samo se djelomice razaznaju pojedini dijelovi opreme. Na pramcu se dobro vidi sidreni uređaj i dva sidra, a pri samom kraju pramčanog kaštela su dva postolja s topovima kalibra 47 mm. Nakon više od 90 godina pod morem, ti su topovi toliko obrasli morskim raslinjem – algama, koraljima, a nadasve žutim i smeđim spužvama, da je njihov oblik posve izmijenjen. Jedino dobar poznavatelj naoružanja i broda može prepoznati o čemu se radi kada gleda te grumene žutih spužvi koji obavijaju svaki od topova. I svi drugi dijelovi brodske konstrukcije – ostaci nadgrađa, sohe čamaca za spašavanje, ograde, sve je prekriveno debelim naslagama školjkaša, algi i spužava. Nadgrađe je sačuvano u središnjem dijelu, gdje iznad glavne palube još uvijek stoji četvrtasta čelična konstrukcija. Pramčani jarbol pao je preko prednjeg dijela nadgrađa. Poneki dijelovi drvene palube su još uvijek na mjestu i dobro se vide, ali je veći dio drveta ipak istrunuo i propao u unutrašnjost broda skupa s raznim predmetima s gornje palube. Od drvene kormilarnice nije ostalo ništa, osim dijelova čeličnog okvira. Iznad njih se uzdiže ogromna omča koju čini debelo najlonsko uže s ostacima ribarske mreže, pa treba oprezno prolaziti tim dijelom kako ne bi zapeli za te ostatke. Rupa gdje je nekada stajao dimnjak djelomice je zatrpana ostacima limova, a svjetlarnik iznad strojarnice jedva se nazire ispod velikih busena žutih spužvi. Par povećih ugora čuva ulaz u potpalublje. Na krmenom dijelu koji je dobro očuvan vidi se mjesto gdje je stajalo krmeno nadgrađe, ali od njega nije ostalo ništa osim temelja na glavnoj palubi. Kroz poprečne čelične okvire na glavnoj palubi vidi se cijela unutrašnjost broda koja je sva pokrivena finim muljem.
Elegantno zaobljena krma uvijek je prekrivena jatima sitnih riba, a na samoj krmenoj ogradi obično se mogu vidjeti velike škarpine. Ispod krme još se može vidjeti list kormila i dva kraka velikog vijka koji vire iz mulja. No uz dno je vidljivost redovito bitno slabija pa je najbolje istraživati brod u visini glavne palube.
Dubina preko 50 metara uvjetuje korištenje opreme za tehničko ronjenje i ne dozvoljava baš predugo istraživanje aparatima otvorenog kruga, ali s "rebreatherom" ronjenje na ovoj olupini može biti pravo zadovoljstvo.
Slijedi: "Pascoli" - jedna od najljepših olupina na Jadranu
