I danas je SZENT ISTVAN ostao jednako tako tajanstven i nepristupačan. Zaštićen od neželjenih posjetitelja nepredvidivim ćudima otvorenog mora i velikom dubinom, ovaj veliki brod i dalje privlači mnoge ronioce. Oni ga u pravom smislu smatraju "Jadranskim Titanicom" i vrhuncem osobnih ronilačkih pothvata, na sličan način kako alpinisti doživljavaju osvajanje Mount Everesta.
Teško bi se mogao naći poznatiji ratni brod koji je potopljen u Jadranu u nekom od ratnih sukoba i bezbrojnih bitaka od SZENT ISTVANA, čiji je morski grob čarobnom tajanstvenošću oduvijek privlačio istraživačke ekipe zemalja koje su sudjelovale u Svjetskom ratu. I danas, nakon što su ga obišle četiri službeno organizirane ekspedicije i još nekoliko "ilegalnih", SZENT ISTVAN ostao je jednako tako tajanstven i nepristupačan. Zaštićen od neželjenih posjetitelja nepredvidivim ćudima otvorenog mora i velikom dubinom, ovaj veliki brod i dalje privlači mnoge ronioce. Oni ga u pravom smislu smatraju "Jadranskim Titanicom" i vrhuncem osobnih ronilačkih pothvata, na sličan način kako alpinisti doživljavaju osvajanje Mount Everesta.
Jadranski Titanic sagrađen u Rijeci
Radi jačanja svoje flote, Austro-Ugarska Monarhija u prvom desetljeću 20. stoljeća donosi odluku o gradnji četiri moderna bojna broda – "dreaudnoughta" klase TEGETHOFF koji će, uz četiri broda klase RADETZKY, činiti okosnicu Ratne mornarice. SZENT ISTVAN je bio četvrti brod u klasi koju su činila još tri skoro identična broda – VIRIBUS UNITIS, TEGETTHOFF i PRINZ EUGEN. Za razliku od svoje braće koje je izgradilo tršćansko brodogradilište Stabilimento Tecnico Triestino (STT), SZENT ISTVAN je sagrađen u brodogradilištu Ganz & Comp. Danubius A.-G. u Rijeci, tada pod mađarskom upravom. Bili su to najmoderniji ratni brodovi Austro-Ugarske monarhije velike udarne snage. Glavno naoružanje činilo je dvanaest topova kalibra 30,5 cm smještenih u četiri trocijevne oklopljene kule. Ostalo naoružanje sastojalo se je od dvanaest topova od 15 cm u bočnim kazamatama, dvadeset topova od 7,5 cm, četiri PA mitraljeza i četiri podvodne torpedne cijevi, po jedna na pramcu i krmi te po jedna na svakome boku. Oklopna zaštita je također bila impresivna – bočni oklop debljine 280 mm bio je dovoljna zaštita od tadašnjih torpeda, a dvanaest kotlova Babcock & Wilcox te dvije parne turbine AEG snage 25000 KS omogućavale su mu brzinu od 20,5 čvorova.
SZENT ISTVAN je rat proveo uglavnom u ratnoj luci Pula, gdje je bio usidren. Tijekom studenog i prosinca 1915. izvodi probne vožnje i izlazi na gađanja u obližnji Fažanski kanal, a 15. ožujka 1916. plovi do otoka Paga, odakle se nakon bojevog gađanja glavnim naoružanjem vraća na sidrište u pulskoj luci. Od ukupno 937 dana koliko se SZENT ISTVAN nalazio u sastavu austrougarske flote, izvan luke je proveo samo 54 dana što je bilo posve nedovoljno za cjelovito uvježbavanje posade. Osim učestalih zračnih uzbuna, posada nije imala prilike proći bilo kakvu obuku u borbenim uvjetima.
Moćna flota bez iskustva
Zapovjednik Austro-Ugarske ratne mornarice admiral Miklós Horthy de Nagybánya bio je svjestan nedostataka koje je glavnina njegove flote stekla zbog višegodišnje neaktivnosti. Radi opasnosti od neprijateljskih podmornica, osobito su veliki brodovi bili uskraćeni za plovidbu na otvorenom moru. Bez borbenih zadataka, moral posada je znatno opao. Stoga je admiral Horthy sa svojim stožerom isplanirao veliku akciju u kojoj je trebala sudjelovati glavnina flote, sa divizijom bojnih brodova klase TEGETHOFF u jednoj od glavnih uloga. Akcija je predviđala zajednički napad pomorskih snaga na "Otrantsku baražu", prepreku koju su snage Antante postavile na ulazu u Jadransko more kako bi spriječili mogući izlazak Austro-Ugarske flote u Sredozemlje. Prepreka se sastojala od kombinacije baražnih mreža, sidrenih mina, patrolnih brodova za borbu protiv podmornica i manjih flotnih sastava u kojima su bili oklopni krstaši, krstarice i razarači. Plan je predviđao da u večer, 9. lipnja 1918. godine, isplovi grupa od dva bojna broda (SZENT ISTVAN i TEGETTHOFF) sa pratnjom od jednog razarača (VELEBIT) i šest torpiljarki. U uvali Telašćica na Dugom otoku trebali su se susresti s drugom grupom, u kojoj su bili brodovi VIRIBUS UNITIS i PRINZ EUGEN s ukrcanim admiralom Horthyjem, odakle su svi zajedno trebali krenuti u napad na Otrant.
Već je samo isplovljenje eskadre iz pulske luke izvršeno s određenim zakašnjenjem (isplovili su u 22.15 h), pa je zapovjednik sastava kapetan bojnog broda Heinrich Seitz (ujedno i zapovjednik na ISTVANU), naredio vožnju punom brzinom. No došlo je do pregrijavanja jednog od ležajeva desne turbine na SZENT ISTVANU, pa je brzina smanjena na samo 12,5 čvorova. Kasnije je brzina povećana na 14 čvorova, ali bilo je jasno da brodovi neće uspjeti doploviti do Telašćice prije svitanja. Oko 2.15 h brodovi su bili tek u visini otoka Suska. Na čelu eskadre plovio je razarač VELEBIT, iza njega u koloni brazde SZENT ISTVAN, a za njim TEGETTHOFF. Oba boka eskadre štitile su po tri torpiljarke.
Smrtno ranjeni div
U to vrijeme nalazila su se kod otočića Lutrošnjak u zasjedi dva talijanska torpedna čamca, u talijanskoj ratnoj mornarici popularno zvana MAS (Motoscafo Anti Sommergibile ili talijanski, motorni protupodmornički čamac). Sastavom je zapovijedao kapetan korvete Luigi Rizzo. Torpedni čamci MAS 15 i MAS 21 bili su naoružani sa po dva torpeda. Kako te noći nije bilo brodova u prolasku kraj njihove zasjede, čamci su se oko 3.00 h uputili nazad prema talijanskoj obali. U 3.15 h primijećen je sa čamaca oblak dima u smjeru sjeverozapada. Izvršivši okret i nastavivši vožnju u smjeru dima, primijetili su austrougarsku eskadru koja se je približavala. Desetak minuta kasnije čamci prelaze u napad i, prošavši neopaženo između dvije torpiljarke na desnom krilu eskadre, s udaljenosti manjoj od 700 m lansiraju torpeda na bojne brodove. Odjeknule su dvije potmule eksplozije, a uz desni bok SZENT ISTVANA u visini kotlovnog prostora uzdigao se je visok stup vode.
Brod se odmah nagnuo na desni bok za 10 stupnjeva i usporio vožnju, da bi se uskoro potpuno zaustavio. Na brodu nisu primijetili napad MAS-ova i vjerovali su da ih je torpedirala podmornica. Za to se je vrijeme nepogođeni TEGETTHOFF nastojao udaljiti sa mjesta događaja stalno mijenjajući kurs kako i sam ne bi postao žrtvom "podmornice". Na SZENT ISTVANU pokušali su smanjiti prodor vode, popraviti nagib broda te ponovno pokrenuti strojeve. Djelomice im je to i uspjelo, jer je nagib smanjen na 7 stupnjeva, a uz pomoć pramčanih kotlova pokrenute su turbine pa je brod brzinom od 4,5 čvora pokušao doploviti do Brguljskog zaljeva na otoku Molatu. No uskoro se brod ponovno zaustavio jer je radi slabe osposobljenosti posade i lošeg brtvljenja nepropusnih vrata i pregrada, voda i dalje prodirala u velikim količinama.
U 4.20 h sa SZENT ISTVANA upućuju signalnim svjetlom poziv TEGETTHOFFU da priđe bliže i uzme ih u tegalj, no na TEGETTHOFFU i ostalim brodovima vlada zbrka pa poruka nije shvaćena. Nešto kasnije, kada se TEGETTHOFF približio i pripremio se za tegljenje, sa SZENT ISTVANA otvaraju vatru iz bočnih topova jer se nekome učinilo da vidi periskop podmornice. TEGETTHOFF se brzo udaljava kako i sam ne bi postao žrtvom nepostojeće podmornice, da bi se na ponovni poziv s ISTVANA upućen u 5.20 h opet približio radi tegljenja. No u to vrijeme pogođeni brod je bio već toliko nagnut, da je svima bilo jasno da neće izdržati još dugo. Zapovjednik broda i dalje je tvrdoglavo odbijao savjete svojeg stožera da izda naredbu za napuštanje broda, budući da je strojarsko osoblje još održavalo vatru u dva kotla koji su davali nešto pare za pogon brodskih sisaljki. No u smrtno ranjenog diva ulazilo je svakog časa sve više mora, a nagib se je polako sve više povećavao.
Poginulo 89 mornara od čega 27 Hrvata
U 4.45 h već su pod vodom bili topovi na desnom boku, a u 5.38 h naginjanje postaje vidljivo prostim okom. Izdana je zapovijed za napuštanje broda, i posada se sakuplja na lijevoj, visoko uzdignutoj strani palube. SZENT ISTVAN se u 5.58 počinje prevrtati, da bi se u 6.05 posve prevrnuo. Za vrijeme prevrtanja još je veći dio posade bio na brodu, i svi oni koji su znali plivati počeli su skakati u more. Neplivači i oni oprezniji, oklijevali su skočiti u more i trčali su po boku i skliskom podvodnom dijelu broda prateći prevrtanje, sve dok nisu došli do kobilice.
Dramatične trenutke prevrtanja zabilježila je zauvijek filmska kamera s TEGETTHOFFA. Naime, na brod je bila ukrcana filmska ekipa koja je trebala snimiti predstojeću borbu u Otrantu, no tragičnom igrom slučaja, snimili su poraz austrougarske eskadre prije nego što je bitka i započela. Prevrnuti SZENT ISTVAN plutao je još nekoliko minuta na površini, da bi u 6.12 h nestao sa površine u velikom vrtlogu vode i zraka što je još neko vrijeme izbijao na površinu.
Brodovi pratnje spasili su preživjele članove posade, a među njima i zapovjednika Heinricha Seitza. Poginulo je ili nestalo 89 članova posade, a spašeno je njih 976, od čega 29 ranjenika. među poginulima bilo je najviše strojara koji nisu na vrijeme izašli na palubu, a među njima i 27 hrvatskog porijekla.
U talijanskoj Ratnoj mornarici potapanje SZENT ISTVANA smatra se najvećim pomorskim uspjehom u Svjetskom ratu, pa je Luigi Rizzo postao jednim od proslavljenih heroja. Kao stalni spomen na ovaj događaj, i danas se 10. lipnja - dan potapanja SZENT ISTVANA, slavi u Italiji kao Dan mornarice.
Stanje olupine i ronjenje
Iako je nakon četiri službene ekspedicije na olupini SZENT ISTVANA ronilo malo posjetitelja, ipak ćemo nekoliko redaka posvetiti stanju olupine na dnu i uvjetima ronjenja, jer se nadamo da će u budućnosti biti omogućeno i širim ronilačkim krugovima da posjete ovo povijesno mjesto.
Pozicija potopljenog broda je na otvorenom moru, oko 8 nm SW od otoka Premuda i oko 14 nm SSW od otoka Ilovik. Dubina mora na tom mjestu je 66 metara, a dno je pjeskovito i djelomice muljevito. Brod leži u položaju kako je potonuo, kobilicom okrenut prema površini.
Najplići dio broda su dva velika vijka i dva kormila, čiji je vrh na dubini od 45 metara. Razapeti između kormila kao rastrgane zavjese nekog dvorca ostaci su ribarskih mreža koje su tko zna kada, zapele za olupinu. Spuštajući se niz bok broda ostajemo zapanjeni ogromnim dimenzijama brodskog trupa. Od najpliće točke broda pa do dna visina je 21 metar, što je ravno jednoj šesterokatnici!
Zbog ogromnih dimenzija broda i velike dubine, brod nije moguće obići u jednom ronjenju već je potrebno nekoliko urona da bi se stekla potpuna slika o samoj olupini.
Kako je olupina bez uznemiravanja ležala na dnu skoro osam desetljeća, postala je staništem velikog broja riba. Na svim dijelovima broda mogu se susresti kapitalni primjerci riba, među kojima su najčešći ugori i škarpine. Jata manjih riba također se zadržavaju oko broda.
Zbog okolnosti u kojima je potopljen, zbog svoje odlične očuvanosti ali i prilične nepristupačnosti, SZENT ISTVAN je bio i ostao jadranskom legendom. Svatko tko je ikada ronio na SZENT ISTVANU oduševljen je njegovim izgledom i želi na njemu ponovno zaroniti. Nadamo se da će u budućnosti biti omogućeno i širem krugu ronilaca da posjete ovu povijesnu olupinu.
Olupina SZENT ISTVANA stavljena je pod posebnu zaštitu kao spomenik kulture i na njegovoj se lokaciji može roniti samo uz posebno odobrenje.
Slijedi: Olupinu "Pelagose" pronašao je početkom 2000-ih godina ronilac Živko Žagar iz Malog Lošinja
