Knjiga je osamnaesta po redu u Zavičajnoj biblioteci Katedre Čakavskog sabora Cres-Lošinj, a autorice su Eleonora Šintić-Russin i Martinela Mužić. Povjesničar umjetnosti i pisac, što su samo najopćenitije odrednice njegovog djelovanja, živio je od 1896. do 1992. godine, a njegova zbirka umjetnina danas čini važan dio postava Lošinjskog muzeja.
Predsjednica Katedre, Olivela Franko, uvodno je predstavila autorice te istaknula da je Katedra 1988. godine objavila Mihičićeve "Stope u prahu", a 1991. godine "Privide i slutnje". Raniji predsjednik Katedre, dr. Julijano Sokolić, govorio je o Mihičićevom životu te o pregovorima kojima je potkraj Mihičićevog života postignuto da tadašnji kulturni krug i vodstvo Općine Cres-Lošinj preuzme skrb o ostarjelom Mihičiću i njegovoj supruzi i objavi njegove knjige, a da zauzvrat u Malom Lošinju, kao sjedište tadašnje općine, trajno bude postavljena zbirka umjetnina. Opisao je i komplikacije s izlaganjem zbirke burne 1991. godine, kada su zbog postojanja opasnosti od ratnih operacija u Malom Lošinju, umjetnine bile privremeno pohranjene u Cresu. Urednica knjige i tajnica Katedre, Marijana Dlačić, govorila je o sadržaju knjige, napomenuvši da se zbog vremena objave knjiga stječe dojam da je Mihičić počeo pisati tek u poznoj dobi, iako je kroz cijelu profesionalnu karijeru pisao kao povjesničar umjetnosti.
Eleonora Šintić-Russin, učiteljica u lošinjskoj osnovnoj školi, rodom iz Cresa, Mihičićem se sustavno bavila od svojega diplomskoga rada, pa je i njen dio ove knjige svojevrsni nastavak i proširenje tog rada. "U 96 godina, Mihičić je proživio mnoge društvene mijene i sam se mijenjao. Najviše me inspiriralo njegovo prisjećanje na djetinjstvo. Nakon škole je pratio ovce na ispaši, pa bi satima ostajao vani i gledao nebo i ptice, koje su mu bile opsesija. S osam godina je otišao u novicijat, odlazeći iz obiteljskog gnijezda. Uvidio je zablude koje je kao dijete imao o odlasku u fratre. Na Košljunu se zainteresirao za bavljenje umjetnošću. Iako franjevac, pridružuje se partizanima, skida franjevački habit, a kasnije na prijedlog Antuna Augustinčića dolazi u Zagreb za profesora na Akademiji primijenjenih umjetnosti, gdje radi do umirovljenja. U mirovini nastupa njegova pjesnička renesansa, piše više no ikad, no objavljuje tek potkraj života. Iako, otišavši rano od kuće, nije dobro govorio bejski i čakavski, sastavio je zbirku od tisuću riječi i nazvao je 'bejanistiku'", istaknula je Šintić-Russin.
Martinela Mužić, kustosica u Lošinjskom muzeju, Mihičićevu arhivu istražuje od 2018. godine, a temeljito je obradila pisma koja je Mihičić primao od istaknutih umjetnika i kolega, pa je na tu temu 2019. godine imala studijsku izložbu u lošinjskoj muzejskoj ustanovi. Kazala je i da ostatak Mihičićeve arhive, poput tekstova o umjetnicima, tek treba biti obrađen i predstavljen. U predstavljanju knjige sudjelovala je i ženska klapa "Teha" iz Cresa.
