U trideset kvadratnih metara prostora koji gleda na glavno parkiralište odnosno prilaznu cestu rivi, dobrovoljnim radom mještana i posjetitelja Martinšćice priprema se budući izložbeni prostor trostruke namjene. Jedan dio bit će posvećen gotovo nevjerojatnom poduzetničkom pothvatu ovdašnje obitelji Linardić, koja je u Martinšćici otvorila destileriju eteričnih ulja i proizvode od otočnog bilja otamo plasirala na važna tržišta diljem svijeta. U drugom dijelu bit će stalni postav etnografske zbirke Martinšćice, a treća namjena bit će izložbeni prostor za povremene izložbe raznih umjetnika.
Prostor polukružnog stropa pripada Alessandri Fornasier, unuci Andrije Linardića mlađeg, koja je prepoznavši entuzijazam članova udruge "Rožec" prostor ustupila na deset godina i dala podršku projektu koji se radi (i) njenim precima u čast. Udrugu "Rožec" sada predvodi Ivo Saganić (75), pomorski kapetan koji se u mirovini dao u proučavanje lokalne povijesti, pa je tako 2016. godine predstavio knjigu "Naši stari Vidošćani", raskošnu monografiju u kojoj je od izvjesnog zaborava oteo biografije 456 mještana - svih stanovnika Vidovića u protekla dva stoljeća i njihovih potomaka, a koja će uskoro biti predstavljena u ponešto skraćenom engleskom izdanju u nakladi SIMRA (Social Innovation in Marginalised Rural Areas), projekta pod kapom Europske unije. Na projektu muzeja u Martinšćici Saganić ne radi samo za pisaćim stolom, već i u građevinarskim zadacima, a ističe da je s dopredsjednikom udruge Đaninom Saganićem i još dvadesetak mještana, pa i turista, ovdje uložio oko šest stotina sati dobrovoljnog rada.
Da budući muzej Martinšćice, koji će nositi naziv "A. Linardić", ima stručnu podlogu, pobrinut će se Irena Dlaka iz Malog Lošinja i Inge Solis iz Cresa, obje s dugogodišnjim stažem u muzejskom radu i istraživanju otočne povijesti, koje su lani zajedno predstavile izložbu "Miris pobjede" o radu Andrije Linardića oca i sina. Linardić stariji (1856.-1931.), rodom iz Grmova, bio je bačvar, a u Martinšćici je s partnerima iz Baške otvorio trgovinu mješovite robe, i to upravo u prostoru koji se sada preuređuje. Potom je uslijedio poduzetnički pothvat "par excellence" - od magriža (smilja) i kuša (kadulje) Linardići su u destileriji (u zgradi na samoj obali, sada ugostiteljskom objektu) 1903. godine počeli proizvoditi eterična ulja koja su pronašla put do tržišta, čak u Njemačkoj i Sjedinjenim Državama. Dojmljivo za malu otočnu sredinu u kojoj je prilikom pokretanja pogona poduzetnička obitelj bila čak i predmetom poruge. U doba talijanske uprave Linardići su se sretali s mnogim problemima u životu i radu, tijekom II. svjetskog rata rad destilerije sveo se na minimum, a konačni udarac zadala joj je poratna jugoslavenska nacionalizacija - pod zadružnim vodstvom nije ostvaren poslovni uspjeh i pogon je pedesetih godina zatvoren. Linardić mlađi (1882.-1956.) umro je u Trstu, ne krijući razočaranje krahom pogona koji je bio očevo i njegovo životno djelo.
Kaštel talijanske plemićke obitelji Sforza iz XVII. stoljeća sada je kombinacija kuća za stalno stanovanje - ondje živi četvero stanovnika, te prostora preuređenih u apartmane za iznajmljivanje, dok restoran na ulazu u Kaštel više nije u funkciji. U budući mjesni muzej, koji izvorno nije bio dio Kaštela, već je dograđen kasnije našto upućuje zazidani prozor, ulazi se s vanjske strane Kaštela; ondje je nekada bila konjušnica.
Sada je zapelo na financijama. Ivo Saganić kaže da je na račun udruge već stigao niz donacija za projekt ukupne vrijednosti od 100 tisuća kuna, ali da još očekuje potporu od velikih otočnih turističkih tvrtki i iz gradskog proračuna, kako bi već ovoga ljeta muzej "A. Linardić" mogao otvoriti vrata prvim posjetiteljima, te otočanima i turistima pričati priču o gospodarskom pothvatu koji je Martinšćicu ucrtao na kartu svijeta.
