Turistička je sezona pri kraju. Mrtva umorna zbrajam prihode i rashode, pa bilježim što sve još trebam poplaćati do početka sljedeće turističke sezone i računam koliko će nam na kraju ostati za "krpanje kućnog budžeta". Od najave ogromnog povećanja paušalnog poreza po krevetu i uvođenja sasvim novog poreza na "nekretnine u kratkoročnom najmu" (a tu je obiteljski smještaj svrstan u isti koš s rentijerstvom) oblijeva me hladan znoj...
Paušalni porez je prvi račun koji obiteljski iznajmljivač plaća početkom godine, praktički prije no što je vidio ijednog gosta (rok plaćanja za 1. ratu je 31. ožujka). Ove godine on u Malom Lošinju iznosi 55 eura po krevetu, a već iduće, 2025. bi trebao iznositi minimalno 150 eura, što je povećanje od bar 273%! Dakle, prva se od našeg obiteljskog turizma namiruje sama država. Ne, u krivu sam! Prvi račun u 2025. godini ćemo platiti Hrvatskoj radioteleviziji, jer od ove godine iznajmljivači moraju HRT-pristojbu plaćati svih 12 mjeseci (a ne četiri mjeseca, kao do sada). Činjenica da turistička sezona u velikoj većini obiteljskog smještaja ne traje niti četiri mjeseca, njih ne zanima. Slijede računi Turističke zajednice s nešto logičnijim rokovima plaćanja. Naime, turistička pristojba (trenutno 55 eura po svakom prijavljenom "glavnom" i "pomoćnom" krevetu) i turistička članarina (5,97 eura po svakom prijavljenom "glavnom" krevetu i 2,99 eura po "pomoćnom" krevetu) počinju se obročno plaćati tek od 31. srpnja tekuće godine. Kako god, od ovih davanja nijedan legalni obiteljski iznajmljivač ne može pobjeći, ma kakva mu turistička sezona bila. Oni su se namirili.
Zbrajam ostale, ajmo reći "varijabilne" troškove ove sezone i nema im kraja... Prvi na listi mi je Booking.com - nužno zlo! Uz posredničku proviziju od 15% naplaćuju i 1,3% za obavljenu "bankovnu transakciju" (lani je bilo 1,1%), a ja na njihove prihode moram platiti 25% PDV-a. Ode oko 20% od svakog naplaćenog računa - što u Nizozemsku, što u državnu kasu RH. I oni su se namirili.
Slijede troškovi čišćenja. Uglavnom sve čistimo sami, no ponekad jednostavno ne stignemo. Ako imaš sreće, naći ćeš nekoga da ti pomogne za 20 eura po satu. I s pranjem posteljine je slično - ako imaš sreće... Lani smo, nakon kiselinom uništenih maminih, rukom vezenih bijelih plahti, odustali od dugogodišnje suradnje s jednom i jedva se uspijela "ubaciti" u drugu, prilično skuplju praonicu. Ove godine su cijenu digli za 25%. Šutim, sretna jer dobro rade. Uostalom, nemam ni izbora, jer na otoku postoji svega par praonica. Sve ostalo (ručnike, jastučnice, prekrivače, navlake, tepihe, stoljnjake i sl.) smo prali i peglali sami. Teško da bi itko pristao peglati satima na plus 35, ma koliko mu za to platili.
Računi za režije ljeti su astronomski. Briga turiste za "ekološko ponašanje". Oni su platili smještaj pa troše koliko ih je volja. Klime rade dan-noć (ponekad postavljene i na 17°C!), hladnjaci su "nagareni" na maksimum (jer prekrcani "slabo hlade"), pune se razni uređaji, čak i baterije za električne bicikle. Slično je i s potrošnjom vode - od "hlađenja pod tušem" više puta dnevno, preko ispiranja ručnika s plaže i pranja intimnog rublja u umivaoniku do pranja psa u tuš-kadi. Tome treba pridodati i nezanemarive troškove svakodnevnog pranja i peglanja rublja, kao i zalijevanja vrta. Srećom, nemamo ni vrtni tuš ni bazen. I ovako su se HEP i "Vodoopskrba i odvodnja Cres Lošinj" dobro namirili.
Posebna priča je otpad. Svi iznajmljivači plaćaju fiksni dio računa kao "nije kućanstvo", bez obzira što žive u toj istoj kući. Drugi dio računa je varijabilni i ovisi o broju otvaranja (posebnom karticom) velikih kružnih spremnika za nerazvrstani otpad. Svako otvaranje košta 0,60 eura. Turistima se ne da razvrstavati otpad (iako im je to omogućeno u samom apartmanu), pa svako malo idu s vrećicom punom raznog otpada, gurnu karticu i veselo povlače ručicu za otvaranje/zatvaranje bubnja zapremnine 25 l kao da igraju na slot-mašini u kazinu. Koliko puta su otvorili spremnik, saznaš tek kada ti stigne račun iz "Komunalnih usluga Cres Lošinj". I s računom "Lošinj usluga" uvijek postoji određena doza nesigurnosti, jer cijene rezerviranja parkirnog mjesta iz godine u godinu rastu. Naime, malo tko u Malom Lošinju ima na svojoj parceli mogućnost urediti privatni parking, jer ili nema kolni prilaz do same kuće (stariji dio grada) ili mu je teren premalen, strm i sl. Nekada su turisti mogli parkirati na više neuređenih parkirališta uokolo grada, no posljednjih 15-ak godina svi su kao "neuređeni" ili "uređeni" došli pod naplatu. Ovisno o poziciji (što mu je bliže kući), lošinjski iznajmljivač je ove godine morao platiti 160 eura za jedno "neuređeno" ili 480 eura za jedno "uređeno parkirno mjesto". I gradska poduzeća su se namirila.
Već godinama ne možeš iznajmiti ništa ako nemaš "dobar internet", što na otoku zvuči kao oksimoron. Naravno, za turiste je Wi-Fi besplatan, a za iznajmljivača živa muka. Uzalud plaćamo maksimalnu jačinu/brzinu i posvuda dodajemo pojačivače signala - dobivamo što dobivamo jer je infrastruktura loša i zastarjela. Oni sretniji, kojima nisu "cijepali (telefonske) linije", pa imaju bolji i stabilniji internet, mogu se "pohvaliti" još jednim računom - onim za neki od paketa internet-televizije. S digitalizacijom svega i svačega, promijenio se i marketing. Nekada (i ne baš taka jako davno) je bilo dovoljno imati "vizitkartu" s osnovnim podacima za kontakt, a rezervacije su se sklapale telefonski (rjeđe) ili putem božićnih/uskršnjih čestitiki, dopisnica ili pisama (da budeš siguran). Onda je krajem 1990-ih došlo vrijeme prvih web-stranica i e-mailova. Naravno, podrazumijevalo se da imaš kompjutor (i znaš na njemu raditi) i internet koji je tada bio strašno skup. Nakon svih muka oko izrade web-stranice (fotograf, prevoditelji, dizajner, administrator), ona bi već za par godina "potonula" u bespućima interneta, pa sve ispočetka, ovaj put s nekim "videom" ili "snimkom dronom". Plaćaš, mučiš se, no uvijek te "potope" oni veći, koji mogu više platiti. Iako na kraju priče ispada da je najbolji marketing preporuka zadovoljnog gosta, svake godine moraš uložiti bar u "vizitke" i kvalitetne fotografije smještaja za objavu na internetu.
A sada idu troškovi "sitnog inventara", one sitneži koja se nakupi u popriličnu sumu na kraju svake sezone. Pri tome ne mislim (samo) na troškove sredstava za čišćenje i toalet-papir (bar jedna rola po turistu dnevno?!), poneku razbijenu čašu ili tanjur, slomljenu WC-dasku i iščupano crijevo za tuš, pokidanu plahtu i bijele ručnike i jastučnice uništeni žutim mrljama od "sredstava za samotamnjenje" i sl., već i troškove hitnog popravka (ili nabave novog) pokvarenog hladnjaka, ploče za kuhanje ili televizora. Sve je ljeti teže (i skuplje) popraviti ili nabaviti, posebno na jednom otoku. Tu negdje prelazimo u zonu "tekućeg održavanja"... Dobar dio toga (gletanje, farbanje, fugiranje, silikoniziranje, održavanje odvoda i rasvjete i sl.) radimo sami, no kada zagusti, moraš pozvati majstore - stolare, električare, frigomehaničare, servisere klima, vodoinstalatere... posebno ove zadnje, jer ako baš nemaš sreće, usred ljeta će ti se zbog neodgovornih turista koji u zahod bacaju pelene/uloške/vlažne maramice začepiti kanalizacija, a onda "omojbože!". Imali smo i slučaj kada su turisti uspjeli iščupati ne samo umivaonik, već i bakrene cijevi iz zida. Znam za slučaj netom renoviranog apartmana kojeg su (mladi) turisti, vozeći se u kolicima ukradenim iz lokalnog marketa, potpuno demolirali i to usred visoke sezone. Kako naplatiti tu štetu? Evo još jednog troška za malog obiteljskog iznajmljivača - plati dodatno osiguranje! Velika većina turista su normalni ljudi koji ne čine nikakvu štetu, ali uvijek se nađe netko tko to nadoknadi. I na kraju, dio zarade moramo "ostaviti sa strane" za investicijsko održavanje, tj. za renoviranje i modernizaciju prostora koji se iznajmljuju, obnovu fasade i okućnice, zamjenu dotrajalih klima ili stolarije i sl. "Kuća zaradi, ali kuća i proguta", znala bi reći moja mama.
Tko sve živi od obiteljskih iznajmljivača? Puno njih, na ovaj ili onaj način. Svoj komad(ić) od tog nevelikog "kolača" (prosječno šest kreveta po iznajmljivaču) odgrizaju mnogi - od države (paušalni porez, ali i PDV od agencijskih provizija, kao i svega što iznajmljivač kupuje i troši u svrhu turizma), turističkih zajednica, HRT-a, HEP-a i lokalnih komunalnih poduzeća, preko turističkih agencija i platformi, telekomunikacijskih tvrtki, web i grafičkih dizajnera do trgovina kućnim potrepštinama i bijelom tehnikom, vrtlarija, raznih servisera i majstora. U konačnici, obiteljski iznajmljivači od onog što im preostane ne mogu živjeti, već zarađenim "krpaju" male mirovine (trećina iznajmljivača su umirovljenici), školuju djecu ili otplaćuju kredite. Nema tu ni raskoši ni glamura, već samo borba za pristojan život.
Članak je napisan uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.
