Posebno je zanimljivo to što bračni par, Helga i Alfred Lindlmayer, dolaze u Mali Lošinj redovno kod iste obitelji. Kao mladi par, s tek godinu dana braka za sobom - ona je rođena 1943., a on 1939. godine - u rujnu 1963. godine vlakom su doputovali u Rijeku i planirali provesti odmor u Omišlju na otoku Krku, no u turističkom uredu u Rijeci rečeno im je da tamo nema raspoloživog smještaja i umjesto Omišlja predložen im je Mali Lošinj, o kojemu nisu znali ništa, a pogotovo to da će do Lošinja trebati putovati pet sati, brodom "Kosta Racin". Bila su to vremena posve drugačijeg snalaženja za smještaj - kada su umorni od puta zakoračili na Velu rivu, ondje su najprije susreli Mariju Krpešić, koja je na talijanskom izvikavala "Camere, camere!", nudeći smještaj u sobama. Protokom vremena, u ulogu domaćica došla je njena unuka Mariza Mustać, pa sada ona i suprug Šime svake godine dočekuju Lindlmayere. A njih je sve više, pa sada, iako nesvjesna toga, na Lošinju ljetuje i njihova mala praunuka Luise.
Igrom slučaja, baš na 61. godišnjicu braka, za Lindlmayere je organiziran prijem u uredu Turističke zajednice, gdje su u društvu direktora Dalibora Cvitkovića rasjekli krokant, tu novooživljenu lošinjsku tradiciju, a potom i nazdravili pjenušcem. U sobi za sastanke bila je gužva, jer su osim slavljenika tu bili i njihov sin Alfred mlađi (on je posjetitelj Lošinja već 56 godina) te njegova supruga Gabriela, zatim unuci Ruth (i njen suprug Christoph), Martin i Christian, praunuka Luise. Zbog poslovnih obaveza prije nekoliko dana morala je s Lošinja otputovati Sabina, kći slavljeničkog para, a još jedan od unuka, Florian, čeka bebu pa nije ovaj put dolazio na otok. U kratkom razgovoru doznali smo da, unatoč visokoj dobi, i dalje sami automobilom dolaze iz Austrije na Lošinj, a da su zadovoljni time što se, unatoč velikoj izgrađenosti, u šest desetljeća nije bitnije narušila vizura grada.
