Prošla je već poneka godina, možda i desetak, otkad smo u Beleju posjetili Jordana Kučića, koji je našu malu skupinu odveo u jamu Ovčaricu, približno na pola puta od Beleja do Ustrina i pokazao kako je, kao atrakciju izvan službenih kataloga i vodiča, uredio ovaj prostor diskretnom rasvjetom, nastojeći turizmu Beleja dodati još nešto osim pečenih odojaka i janjetine te kupanja u dojmljivoj uvali Koromačni. Domaćin nije dozvolio da druženje ostane samo na posjetu Ovčarici, pozvavši nas tada u svoj dom uz glavnu otočnu cestu. Ondje smo probali autohtonu slasticu, odlične grašnjake koje je pripremila njegova majka, a pogled nam je zapeo za uokvireni novinski članak na zidu predsoblja. Na fotografiji osmorica mladića - četvorica stoje, četvorica čuče, a iznad fotografije naslov "Mladi entuzijasti" i kratak tekst potpisan s L.K.; bio je to Lino Kučić, koji se povremeno javljao za "Novi list", zabilježivši ono što bi ostalo van dometa novinskim dopisnicima iz Cresa i Lošinja.
"Omladina Beleja, jedna je od onih koja svojim aktivnostima pobuđuje interes šire društvene zajednice. Iako malobrojni, omladinci iz Beleja sve više se uključuju u tokove napretka svojega mjesta. Veoma su aktivni u svim akcijama, a ne smije se potcijeniti ni unapređenje sportskih aktivnosti. Tako bez igrališta, svake se nedjelje sastanu i organiziraju sportska natjecanja. Najbrojniji su ipak oni koji su se opredijelili za nogomet", zapisao je Lino Kučić. Pred nepotpisanog fotografa stali su Dario Kučić, Branko Rebrović, Denis Mužić, Cvetko Petrović te u donjem redu Nikola Rebrović, Emilio Petrinić, Dorino Marušić i Jordan Kučić.
Pola stoljeća nakon nastanka fotografije, a četiri godine nakon što je Jordan Kučić preminuo, naš je sugovornik Dario Kučić, jedan od tadašnjih belejskih nogometaša. I to njihov vođa. "Mjesto na kojem smo igrali zove se Belejski, komunada uz put za Koromačnu, dvjesto metara poslije kapelice, lijevo. Sad je to sve obraslo", objašnjava nam sugovornik, dok sjedimo za stolom na terasi uz glavnu cestu u Osoru, gdje se odavno skućio i zasnovao obitelj. "Koje su bile dimenzije terena? Recimo, kao odavde do onog drugog bora", pokazuje u smjeru pokretnog mosta, pa smo se dogovorili da bi to moglo biti nekih četrdesetak metara. Otprilike 1974. godine, kada su on i prijatelji bili tinejdžeri, raspitivali su se kod starijih gdje bi mogli igrati, pa u Mjesnoj zajednici doznali da se van sela nekada igrao nogomet, ali trebalo je tu površinu pripremiti. Sve su napravili sami; koliko je već bilo moguće povadili su kamenje, vratnice izradili od škartiranih stupova za električne vodove, mreže ispleli od konopa, a kasnije dobili mreže s plivarica od Gašpara Kučića koji je u Malom Lošinju radio u tvornici ribljih konzervi. Od starih bačava izgradili su čak i kućice s klupama za rezervne igrače, crte igrališta povlačili su koristeći pijesak s gradilišta neke od kuća. "Imali smo čak i pehar, kojeg sam izradio od stare olovne cijevi", prisjeća se Dario Kučić i nastavlja: "Svaki dan smo bili gore, a kod kuće smo krali šoldi kako bismo imali za loptu. Jednu smo dobili u školi u Lošinju, pa smo je krpali, trajale su nam po pola godine, ne duže".
Po čemu se tadašnji Belej razlikovao od današnjeg, ponešto govori i sjećanje na školske dane. "Išao sam u školu prva četiri razreda u Beleju, čak se išlo u dvije smjene. Dolazili su nam pješke iz Stivana, autobusom jedan učenik iz Stanića, dvoje-troje iz Vrane", prisjeća se naš sugovornik. Belej, podsjetimo, već dug niz godina nema školu. Kučić je od petog razreda nastavio školu u Malom Lošinju, gdje je s vršnjacima strpljivo čekao priliku da u slobodno vrijeme potrči za loptom na igralištu na Bočacu. Kaže, u trčanju je bio dobar, što u Beleju za ovcama, što dvaput pobijedivši na školskom krosu na 2000 metara, što mu je donijelo i nastup na tada masovnom krosu "Sportskih novosti" u Zagrebu.
Nogometna momčad u Beleju u pravilu je nosila prugaste, mornarske majice, koje bi svaki član nabavljao sebi, a mladi Dario je imao za ono doba pravu rijetkost, pravu majicu splitskog "Hajduka". "Imao sam devet godina, sjećam se da me u 'Hajduk' učlanio pokojni Milić koji je živio u Malom Lošinju, na Bričini. Imao sam člansku iskaznicu, nabavio mi je i majicu sa znakom kluba", prisjetio se, dodajući da se s vremenom zainteresirao za "Rijeku", koja je u vrijeme njegovog odrastanja bila slabija, čak i drugoligaš, a da sada prije svega gleda nogomet i ne odaje se velikim navijačkim zanosima.
Na pogon velikog sportskog entuzijazma, učlanio se i u novoosnovani Nogometni klub "Lošinj", dolazeći na treninge kada god je mogao, s obzirom na slabe prometne veze Beleja i Malog Lošinja: "Dvaput sam se u Belej vraćao skoro cijelim putem pješke, a i danas mi je žao što me nema na fotografiji iz prve sezone. Dobili su nove dresove i obukli ih jednoga utorka samo za fotografiranje, a ja sam na treninge mogao dolaziti samo četvrtkom".
"Troboj sela"
Uz njegovo "službeno" bavljenje nogometom, momčad Beleja stasala je u društvo koje je bilo nadmoćno i suparnicima iz većih mjesta. Uz igru i rad na uređenju igrališta, Kučić je pisaćim strojem bilježio - i do danas sačuvao - sve detalje o tadašnjim njihovim utakmicama ("Otvorio bih 'Sportske novosti', pa bih, po uzoru na izvještaje s utakmica, pisao o našim nastupima"). Igrali su najčešće po formuli "5 + vratar", nekad i manje, a u ovim su bilješkama pobjede na gostovanjima u Nerezinama (2:0) i u Ćunskom (7:2), domaća pobjeda nad Ćunskim (4:3), pa uvjerljiva pobjeda u Nerezinama (9:1), pa još jedna na gostovanju u Ćunskom (6:3) - sve tijekom 1974. godine. Listamo dalje, tu je i "Troboj sela", 30. prosinca 1976. u Nerezinama, u kojemu su Belejani bili prvi ispred Nerezinaca i Osorana, pa onda i otvaranje igrališta u Orlecu 1977. godine, gdje su Orlečani i Belejani pred stotinu gledatelja odigrali 4:4.
Kada je ova skupina mladih pozavršavala srednju školu, ugasila se i belejska momčad. Kaže Dario Kučić, kao pomorac igrao bi nogomet kada god je imao priliku, čak i u Egiptu i SAD-u, a poslije pomorskog staža, godinama već igra nogomet s lošinjskim veteranima.
