Prve podvodne puške Lošinjani su imali i prije II. svjetskog rata, što je jedno vrijeme naša sportska historiografija ignorirala, pišući povijest od poraća. Zabilježeno je da su prvi lošinjski vlasnici podvodnih pušaka bili Pino Rizzi, Antonio Corsano i - što je za ono vrijeme bilo gotovo skandalozno - mlada učiteljica Noyes Piccini (kasnije, udana Abramić).
Godine 1948. u Malom Lošinju utemeljeno je Društvo sportskih ribolovaca - Societa' pescatori sportivi "Lošinj", dakle udruga namijenjena svim oblicima ribolova osim gospodarskog. U ovdašnjem škveru 1950. godine izrađeno je nekoliko pušaka po uzoru na one proizvođača "Cressi", a 1956. godine, 28. srpnja, ovdje je održano prvo službeno natjecanje u Jugoslaviji - Zonsko prvenstvo sjevernog Jadrana. Nakon tri sata lova, pobijedio je Božo Medur iz riječkog "Lubena", a drugi je bio Zvonimir Balenović, zagrebački veterinar, koji je u poraću, s obitelji, postao stanovnikom Lošinja. "Lošinj" je bio drugi u momčadskom poretku. Zvonko Balenović iste je godine treći na državnom prvenstvu i član reprezentacije Jugoslavije na Europskom prvenstvu na Korzici.
Ovaj sport i Lošinj našli su zajednički jezik, pa je već dogodine, u rujnu, u Malom Lošinju održano četvrto Europsko prvenstvo u podvodnom ribolovu, dolaskom reprezentacije SAD proglašeno i prvim Svjetskim prvenstvom. Na mještanima krcatoj Veloj rivi i čistini na kojoj će kasnije biti podignuta stambena zgrada s uredom "Jadrolinije", prodefilirali su na otvaranju ribolovci iz šest zemalja. Dolazak Amerikanaca uhvatio je domaćine nespremne; za otvaranje je korištena zastava koju je s lijesom dobila ovdašnja obitelj, čiji je član poginuo u ratu kao američki vojnik. Prvak je postao Mario Catalani, a njegova Italija prva momčadski. Zvonko Balenović bio je treći, a s reprezentacijom Jugoslavije drugi u momčadskom poretku.
Te je godine lošinjski klub dobio naziv "Udica", a 1959. godine osvojen je i prvi naslov državnih prvaka - na svom terenu, Zvonko Balenović bio je pojedinačno treći, Ivan Lovrić četvrti, a Vladimir Balenović (stariji Zvonimirov sin) šesti, što je u zbroju bilo dovoljno za ekipno prvo mjesto. Razvila se tada i ideja; dovesti ribolovce na novogodišnje praznike na Lošinj i u hladnom moru prirediti natjecanje. U ono vrijeme, u mnogim su sportovima, osim klubova i državnih reprezentacija, aktivne bile i reprezentacije gradova, pa je odabran taj model i 31. prosinca 1960. godine natjecale su se četiri momčadi za Kup gradova. Predstavljajući Rijeku, pobijedili su Dubravko Balenović (mlađi Zvonimirov sin) i Jerko Domančić, drugi su bili Ivan Lovrić i Renato Toić kao momčad Malog Lošinja, a Antonio Corsano i Dinko Pocrnja su uime Velog Lošinja bili treći. Već dogodine, natjecanje je okupilo 15 ekipa, uključujući i goste iz Italije i Švicarske, 1962. godine bilo je 36 ekipa (i prvi inozemni pobjednici - Raoul Amari i Guy Llena kao druga momčad Marseillea), da bi u sljedećim godinama događaj munjevito rastao i postao velika sportska i turistička atrakcija. U međuvremenu, 1961. godine, "Udica" je ponovila naslov momčadskog prvaka Jugoslavije, a prvi put stekla i pojedinačni - pobijedio je Ivan Lovrić, dok je Vladimir Balenović bio treći. I 1963. godine Lošinjani su bili prvaci, ali ne kao predstavnici "Udice". Na prvenstvo je u Punat krenuo veći broj Lošinjana, među njima Rade Manzoni i Ivan Vidulić koji nisu bili u prvom planu te su prijavljeni za puntarski "Arbun" i, na iznenađenje, osvojili prvo mjesto, nadmašivši braću Balenović te Renata Toića i Franju Domijana.
Za Dubravka Balenovića nezaboravan je bio nastup na Svjetskom prvenstvu 1967. godine na Kubi, na obali i pod morem u čudesnom karipskom ambijentu. Ostvario je izvrsno peto mjesto, što će desetljećima potom ostati najbolji međunarodni rezultat nekog lošinjskog ribolovca. S reprezentacijom je bio četvrti u momčadskom poretku.
"Kako sam se udaljavao od prolaza, koraljni greben je bio sve raspršeniji, a u uskim prolazima između koraljnih grmova, ribe je bilo sve više. Očekivao sam da će biti više kirnji, pogotovo onih manjih prugastih 'nassau groupera', ili na španjolskom 'mero estriado', koje u prosjeku teže od tri do pet kila, dakle idealne za lov s puškom kakvu sam imao. No njih nije bilo. Najviše je bilo lora. Loro je dosta troma riba koja se hrani glodajući koralj. Ima ih plavih, zelenih, smećkasto-crvenih te niza nijansi tih boja. Uglavnom, teže od kile i pol do tri kile. Poznati su i po tome što po noći spavaju tako da od sluzi oko sebe naprave balon, čije ga vibracije upozoravaju na približavanje neprijatelja", zapisao je Balenović o ovom nastupu u svojim memoarima "Moje posljednje ronjenje".
Na Lastovu 1968. godine, prva dva mjesta na prvenstvu Jugoslavije za ribolovce "Udice" Franju Domijana i Dubravka Balenovića. Da je te godine bio proglašen i ekipni prvak, to bi bila "Udica", no to nije učinjeno i Lošinju je izmaknuo taj trofej... Na Europskom prvenstvu 1968. godine D. Balenović bio je petnaesti, a 1970., upravo u Malom Lošinju, deseti.
S obzirom na ranije međunarodne uspjehe i višegodišnji status reprezentativca, pomalo je nevjerojatno da je Dubravko Balenović državni prvak postao tek 1980. godine, gotovo u veteranskoj dobi (36) i njegova titula ostala je posljednja nekog lošinjskog ribolovca, do raspada Jugoslavije.
Uzlet lošinjskih novogodišnjih natjecanja
Vratimo se novogodišnjim natjecanjima. Nakon pet uspješno održanih kupova gradova, u prosincu 1965. godine u Malom Lošinju umjesto toga održan je Zimski kup nacija, s pobjedom Francuske. Jugoslavija s trojicom Lošinjana u sastavu (Domijan, V. i D. Balenović) bila je druga, a dalje su se poredali Italija, Švicarska, Monako, Čehoslovačka, Velika Britanija i Poljska. Za sljedeću godinu, odlučeno je da će se, dan za danom, održati oba natjecanja i to je postala tradicija - 29. prosinca Kup nacija, a 30. prosinca Kup gradova. Domaćin Jugoslavija pobjeđivala je 1966. (ponovo ista trojica Lošinjana u sastavu), 1970., 1972., 1975., 1979. (sve bez Lošinjana), 1980. (D. Balenović), 1983., 1984., 1987. i 1990. godine (sve bez Lošinjana). Od 1978. natjecanje se računalo za Kup Europe, kao završna etapa, što je garantiralo vrlo jak sastav natjecanja, pa je i Kup gradova bio vrlo jak i masovan, s čak 80 ekipa 1989. godine. Sedamdesetih se godina kao uspješan natjecatelj istaknuo Triliano Francisković, državni prvak 1974. godine, reprezentativac, šesterostruki pobjednik Kupa gradova, što za "Udicu" s Ivom Hajtunom, što s Branimirom Gulamom za "Škarpinu" iz Nerezina, klub osnovan 1971. godine. Državni reprezentativac je, iz "Udice", bio i Jure Hajtun, 1971., te Boris Makarun, 1974/75. godine.
U kaotičnim devedesetima, koje su, uz sve veće probleme, donijele i probleme u financiranju medijski manje zanimljivih sportova, 1991. i 1992. Kup nacija nije održan, a kada je obnovljen, redovno ga je osvajala Hrvatska, ne samo zbog kvalitetnih lovaca, nego i zbog slabog odaziva konkurencije. U tom su razdoblju do statusa reprezentativca došli Franko Busanić (1993.) i Robert Nikolić s Unija (1997.; a kao rezerva sudjelovao 1996., 1998. - svjetska bronca - te 1999. god.). Uz dva višegodišnja prekida, Kup nacija stavljen je "ad acta" zasad posljednjim izdanjem, 2016. godine.
Najveći svih vremena
Najtrofejniji član "Udice" Radoslav Jakupović u novijem razdoblju je Radoslav Jakupović. U rasponu od 2006. do 2015., s različitim timskim kolegama, šest je puta osvajao Kup gradova, bio je državni viceprvak 2016. godine, a triput treći u poretku, državši godinama status reprezentativca Hrvatske.
Daniel Gospić je najuspješniji lošinjski sportaš svih vremena. Rođen je 1981. godine u Malom Lošinju, u kojemu živi cijeli život, a pritom je postao građanin svijeta. Kao dječak zaljubljen u more i ribolov, počeo je kao član "Udice", ali je vrlo brzo prešao u "Škarpinu" i kao njen član postigao sve svoje rezultate. Prvi put je na prvenstvu Hrvatske nastupio 2001. godine, a već 2003. postao je prvak, najmlađi u povijesti, s navršenom 21 godinom. Prvak je bio i 2009. te pet puta zaredom (2013.-2017.) - ukupno sedam puta. Petnaest godina u kontinuitetu bio je reprezentativac Hrvatske i ostvario silne uspjehe - interkontinentalni prvak na Euroafričkom prvenstvu 2007. i 2017. godine, a svjetski prvak, i to i pojedinačno i momčadski, 2010. godine, upravo u Malom Lošinju. Dodajmo tome peto mjesto na SP 2008., sedmo mjesto 2014., osmo mjesto 2006., 14. mjesto 2016., 16. mjesto 2004. godine, peto mjesto na Euroafričkom prvenstvu 2015. godine. Ovome valja pridružiti i pobjede na natjecanjima "Masters" na Mallorci. Posljednjih se godina odmaknuo od službenih natjecanja i nastupa "za gušt". "Odustao sam zbog zasićenosti, ne zbog samog lova, jer me to i dalje drži poput droge, već zbog svega popratnoga – pregleda, putovanja, čekanja po aerodromima, što me nimalo više ne privlači", rekao nam je kada smo prije dvije godine organizirali mali forum s trojicom Lošinjana - izbornika državne reprezentacije. Gospić je izbornik bio jedino tada, samo nakratko, na molbu vodstva Saveza, a (puno) prije njega u tim su ulogama bili Franjo Domijan i Dubravko Balenović.
Svjetsko prvenstvo u Malom Lošinju u rujnu 2010. godine, bilo je znatno brojnije od prvog (lošinjskog). Sada su se natjecala 63 ribolovca, odnosno dvadeset reprezentacija. Gospić je oba dana bio najbolji, a hrvatsko slavlje upotpunio je drugim mjestom Hvaranin Antonio Buratović. Tako je i naša reprezentacija premoćno osvojila prvo mjesto momčadski, ispred Talijana, Španjolaca, Grka, Slovenaca, Tahićana, Britanaca, Portugalaca, Turaka, Alžiraca itd. Rijetko je kada u lošinjskoj sportskoj dvorani bilo tako snažno navijačko ozračje kao prilikom proglašenja, čak i kada se u obzir uzmu sportovi koji u pravilu pobuđuju daleko više strasti publike. Ovaj ribolovni spektakl osvježio je desetljećima ranije ustanovljenu tvrdnju prema kojoj je Mali Lošinj "svjetska prijestolnica podvodnog ribolova".
U potrazi za starom slavom
Lošinjska novogodišnja natjecanja, s druge strane, imala su krizu i još su u potrazi za starom slavom. Kako smo već naveli, posljednji Kup nacija - ili Kup zemalja, kako se posljednjih godina pisalo - u Malom Lošinju održan je 2016. godine. No, 2011. godine nije bilo ni Kupa gradova, a nakon što je obnovljen, održavan je - gotovo svake godine - u izmijenjenom terminu, približno dvadesetak dana prije konca godine. To je obrazloženo izgubljenom navikom ribolovaca da na otok dolaze proslaviti Novu godinu te lakšom organizacijom. Nuspojava je gubitak dijela publike (u pravilu, tada na Lošinju nisu studenti i drugi članovi obitelji koji za praznike navrate k svojima) te gubitak pozornosti "velikih" medija, koji su u novogodišnjem terminu, kada masovno praćeni sportovi miruju, nalazili više prostora za izvještaje s podvodnog ribolova. Posljednjih godina, ne računajući domaće asove, varira kvaliteta i kvantiteta gostujućih natjecatelja. Prateći praksu sličnih natjecanja drugdje, ekipe su proširene s dvojice na trojicu članova, iako je često jedan od njih "samo" barkariol.
"Rat je davno prošao ali se inozemni ribolovci ne vraćaju na Lošinj. Ne samo oni najbolji, nego i prosječni, oni kojima je sudjelovanje na Kupu gradova predstavljalo vrhunski domet. Zato se već dugo ne postavlja pitanje: kad će se vratiti, ili kad će početi taj povratak? Rat je prošlost ali je ostavio trajne i teške posljedice. Zbog rata jedna je generacija prestala dolaziti na Lošinj. Mlađa, koja je stasala kroz te godine, i one još mlađe nisu poznale lošinjska natjecanja i njihovu neodoljivu privlačnost, njima Mali Lošinj ne znači ono što je predstavljao njihovim prethodnicima. Naprosto nisu stekli navike dolazaka na Lošinj, zimskog natjecanja i zajedničkih novogodišnjih dočeka u društvu sa svih strana svijeta. Nisu ih privukle ni visoke novčane nagrade namijenjene najuspješnijima, uvedene u jednom razdoblju, po uzoru na mnoga slična natjecanja u svijetu", zapisali su Branko Šuljić i Valentina Prokić u monografiji "Povijest podvodnog ribolova na Jadranu", nezaobilaznom štivu za ljubitelje ovog sporta.
Za kraj - još jedno trofejno ime s Lošinja - Kristina Šiprak, jedna od rijetkih natjecateljica u Hrvatskoj, bila je deveta na Svjetskom prvenstvu 2021. godine, a 14. mjesto 2023. godine. Ovogodišnja je državna prvakinja, u zasad vrlo maloj, ali ipak rastućoj konkurenciji.
Članak je napisan uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.
