Kocijan je, podsjetimo, pretprošli vikend izveo jedinstven pothvat, preplivavši udaljenost od lošinjske uvale Sv. Martin do Luna, dakle "spojivši" na taj način otoke Lošinj i Pag. Udaljenost od 31 kilometra apsolvirao je za približno sedamnaest sati i time ostvario želju povezivanja dva otoka, odnosno mjesta njegova prebivališta i rodnog mjesta njegova oca.
Nakon neophodnog odmora, vraća se treniranju, ali u drugom mediju - vratit će se trčanju, koje je - kao i vožnju bicikla - uoči ovog pothvata ostavio na strani. Planira i daljnje nastupe u triatlonima, a "ironman" vidi kao novi zadovoljavajući izazov.
Vratimo se na plivanje od Lošinja do Paga. "Planirao sam ovo već više godina, jer je tata otamo, rođen je tamo i doselio na Lošinj kao mladić. Ja sam kod djeda Ante odlazio dosta često i žao mi je što on ovo nije dočekao. Planirao sam plivanje za osmi mjesec, ali zbog previše obaveza nisam mogao to uskladiti, iako bi mi tada zbog vremena bilo lakše. Prema tome, ovaj je termin bio 'sad ili nikad'. Dizao sam fitness-formu povećavanjem broja treninga, došavši na tri treninga na dan. Tjedan uoči plivanja u prehranu sam ubacio više ugljikohidrata poput riže i pašte. Problem predstavlja to što ne jedem meso, još od ožujka, zbog 'everestinga', i toga se striktno držim", kaže Kocijan.
Treninzi su mu se sastojali od po sat, sat i pol plivanja i tako po tri puta dnevno. I po buri, odlazio bi u more na Zagazinama, kako bi se što bolje prilagodio na valovito more. "Plivanje na otvorenom moru je zeznuto - moraš se suočiti s problemom i odmah ga rješavati, odmah mijenjati tehniku. Počeo sam disanjem s obje strane, ali kada sam izašao na otvoreno more, zbog vjetra to više nisam mogao. Kada sam izašao iz luke Sv. Martin u kojoj je bila bonaca, odmah su počeli valovi, prava katastrofa i onda sam s bilateralnog prešao na disanje na jednu stranu, uhvatio ritam i onda je dalje išlo dobro. Pred Orudu su valovi bili jaki, tada sam imao dosta snage i nije bilo problema. Najveći valovi su bili i po metar, možda malo ispod metra. Kad smo prešli Orudu, dosta brzo sam došao dalje i nisam ni shvatio da smo prošli Metle. Onda se smirilo, bila je bonaca. Tempo je bio super, a onda su se struje počele stalno mijenjati; naprijed-nazad, lijevo-desno, negdje bih išao brzo, nekad po boku, sve uvjete sam isprobao. Po mraku? Nisam vidio ništa, samo sam pratio gliser, koji je išao bočno. Kriza? Jaki bolovi, ne možeš više, organizam viče da staneš. U rukama, ramenima i trupu je najteže, to ubija. Nastavio sam dalje, svjestan boli, da se moram suočiti s njom. Kada plivam, koncentriran sam jedino na plivanje i oko sebe ništa ne primjećujem, to je drugo stanje u glavi", prepričao je Kocijan, kojeg je na plivanju pratila logistička ekipa, ujedno i najveća podrška.
Po dolasku u Lun, kaže, bio je u bunilu i nije mogao samostalno hodati. "Dvije sljedeće noći nisam uopće spavao od bolova. Ni u jednoj pozi ne može se spavati, tako da je najbolje stajati, jer tada nema pritiska", kazao nam je pokazujuću razlivenu krv pod kožom na nadlakticama i vratu.
